Tema: Suri orao

Suri orao


Orlovi su porodica ptica kojih ima u Euroaziji i Africi. Dvije vrste orlova najraširenije su u Severnoj Americi i Meksiku.

Orlovi se uglavnom hrane većim životinjama (ponekad i manjim), ali neke vrste se hrane isključivo ribom. Orlovi mogu katkad biti i strvinari. Gnezde se na planinskim liticama.

Suri ili zlatni orao (lat. aquilla chrysaetos) je jedna od najvećih ptica grabljivica.


Fizičke osobine

Veličina odraslih surih orlova može biti različita.

Jedinke nekih od najvećih podvrsta surih orlova mogu biti vrlo velike. Većina vrsta su duge između 66 i 100 cm sa rasponom krila između 150 i 240 cm. Težina je između 2,5 i 6,7 kilograma. Međutim, primijećeni su neki primjerci u divljini koji su nešto veći, do čak 9 kilograma težine i dužine od 102 cm. Kao i kod mnogih drugih dnevnih grabljivica, i kod surih orlova ženke su krupnije od mužjaka.

Boja perja može biti crnkasto smeđa i tamno smeđa, sa zlatnom bojom na zadnjem dijelu glave i vratu, po čemu je i dobio ime. Na gornjim dijelovima krila postoji nešto svjetlija površina. Mladunci dosta liče na odrasle jedinke, ali imaju bijeli rep i bijele fleke u blizini nožnog zgloba koji polako nestaje svakim mitarenjem i na kraju, u petoj godini, potpuno nestaje.
Ženka može da dostigne težinu i do 6 kg a mužjaci do 4 kg. Živi na različitim mjestima, najviše na planinskim masivima bez guste vegetacije. Životni vek zlatnog orla može da bude i do 50 godina.

Ishrana

Hrani sa zečevima, miševima, mrmotima, kunama, lisicama i željkama ali često i sa mršama. Mogu jesti i druge ptice, a nekad i stoku, poput jagnjadi i jarića. Tokom zime imaju problema sa pronalaženjem hrane, te mogu jesti i strvinu da bi se prehranili. Kada nema ni toga, pokušaće napasti sove, sokolove i ždere. Postoje zapisi po kojima su jeli čak i na jastrebove i buljine.

Imaju vrlo dobar vid i mogu spaziti plijen sa velikih udaljenosti. Imaju čak 8 puta veću oštrinu vida od ljudi. Kandže koriste za ubijanje i nošenje plijena, a kljun samo za jedenje. Obično imaju podjelu rada tokom lova – jedan suri orao tjera i navodi plijen prema drugom koji čeka u zasjedi.

Razmnožavanje

Mladunče pred mitarenjeSuri orlovi obično ostaju sa istim partnerom tokom cijelog života. Grade po nekoliko gnijezda širom svoje tritorije i koriste ih po nekoliko godina. Gnijezda se sastoje od grančica, i odozgo su napunjena travom kad se koriste. Starija gnijezda mogu biti velika i do dva metra u prečniku i 1 metar u visinu pošto ih orlovi svaki put popravljaju kad im nešto fali i tako ih tokom vremena kroz upotrebu uvećavaju. Ako je gnijezdo smješteno na drvetu, grane nekad pod težinom mogu da popuste tako da se gnijezdo sruši. Razne druge divlje životinje malog rasta, koji su tako mali da obično ne interesuju ovu veliku grabljivicu, mogu koristiti njihova gnijezda kao sklonište. Oni koji bi ih zapravo mogli jesti su upravo zanimljivi plijen za surog orla i zato izbjegavaju njihova aktivna gnijezda.

Ženke legu dva crna jajeta između januara i septembra (u zavisnosti od mjesta u kojem žive). Ležanje na jajima počinje praktično odmah pošto se snese prvo jaje, i pilići se obično lijegu poslije 45 dana. Potpuno su bijeli i roditelji ih hrane oko 55 dana prije nego što mogu da pokušaju sa svojim prvim letom i lovom. Obično preživi samo starije mladunče, dok prvo umre prije nego što ikad napusti gnijezdo. Razlog tome je što starije mladunče više naraste i izbori se za više hrane u gnijezdu. Ovo je korisno za vrstu jer tako roditelji uspijevaju da donesu dovoljno hrane a mlađe pile je „rezerva“ u slučaju da starije ugine ubrzo nakon što se izliježe. Roditelji ulažu mnogo truda u odgajanje mladih. Ako ovi prežive nekoliko godina, velika je vjerovatnoća da će doživjeti starost. Međutim, među tek izleženim pilićima smrtnost je velika, te veliki broj njih ugine u prvih nekoliko sedmica.

Podvrste i njihova rasprostranjenost

Danas postoji šest podvrsta surog orla koji se nešto razlikuju u veličini i boji perja. Mogu se naći u različitim dijelovima svijeta:

Aquila chrysaetos chrysaetos (Linnaeus, 1758) – Evroazija osim Pirinejskog poluostrva, ka istoku do zapadnog Sibira.
Aquila chrysaetos canadensis (Linnaeus, 1758) – Sjeverna Amerika.
Aquila chrysaetos daphanea (Severtzov, 1888) – Od južnog Kazahstana ka istoku do Mandžurije i jugozapadne Kine; Indija i Pakistan.
Aquila chrysaetos homeryi (Severtzov, 1888) – Pirinejsko poluostrvo i sjeverna Afrika, ka istoku do Turske i Irana.
Aquila chrysaetos japonica (Severtzov, 1888) – Japan i Koreja.
Aquila chrysaetos kamtschatica (Severtzov, 1888) – Istočni Sibir, od Altaja do Kamčatke. Obično se ubraja u Aquila chrysaetos canadensis.
Veliki suri orlovi iz srednjeg pleistocena sa područja današnje Francuske se nazivaju paleo-podvrstom Aquila chrysaetos bonifacti, a krupni primjerci iz kasnog pleistocena sa područja današnjeg Krita, iz pećine Liko, nose naziv Aquila chrysaetos simurgh.[1]

Sokolarstvo

Suri orlovi se mogu dresirati za sokolarstvo.[2]. U Kazahstanu, Kirgistanu, zapadnoj Mongoliji i Kini, Kazasi i Kirgizi još uvijek koriste sure orlove za lov na lisice i vukove.


Ugroženost

Povrijeđen suri orao u zatvoreništvuSuri orlovi su ranije živjeli u umjerenim klimatima Evrope, sjevernoj Aziji, Sjevernoj Americi, sjevernoj Africi i Japanu. U većini predjela u kojim živi ova ptica živi u planinskim oblastima, ali je ranije živjela i u ravnicama i šumama. Posljednjih godina počela je ponovo da se razmnožava u nizijama, npr. u Švedskoj i Danskoj.

U centralnoj Evropi se njihov broj znatno smanjio i sada ih ima samo na Apeninskom poluostrvu, Alpima i Karpatima. U Velikoj Britaniji ih, po pregledu iz 2007. godine, ima 240 parova od čega je većina u brdima Škotske, a od 1969. do 2004. godine su se parili u distriktru Ingliš Lejk. Još uvijek se mogu vidjeti kako prelijeću planine Škotske ali se postepeno vraćaju u sjevernu Englesku.

U Irskoj, gdje je ova vrsta izumrla od lova od 1912. godine, ima pokušaja da se ponovo uvede ova vrsta ptica. Četrdeset i šest jedinki je pušteno u divljim predjelima nacionalnog parka Glenveg, u okrugu Donegal, od 2001. do 2006. godine, od čega je najmanje tri ženke uginulo. Namjerava se pustiti ukupno 60 ptica, da bi se osiguralo širenje populacije. U aprilu 2007. godine tako se izleglo prvo mladunče u Irskoj u posljednjih skoro 100 godina. Prethodni pokušaji da se suri orlovi razmnožavaju u nacionalnom parku Glenveg su bili propali.[3]

U Sjevernoj Americi situacija nije tako teška ali ipak postoji značajno smanjenje broja. Glavnu prijetnju predstavlja uništavanje njihovog prirodnog okruženja, zbog čega su neki suri orlovi u 19. vijeku već napustili svoja staništa.[4] U 20. vijeku prijetnju su predstavljala trovanja teškim metalima i organohloridima ali je ovaj problem riješen zakonskim odredbama o zagađivanju prirodne sredine.

Sužena staništa i nedostatak hrane danas predstavljaju glavni problem za ovu vrstu. Sudari sa električnim vodovima su česti od 20. vijeka. Na svjetskom nivou suri orlovi se ne smatraju ugroženim uglavnom zbog većeg broja jedinki u Aziji i Americi.