Tema: Psihologija

Psihologija


Plasis se smrti ?-Zagrli zivot"


Načinite sadašnje trenutke dragocenim.

Iako nikada nećemo umreti, naše telo sigurno hoće. Ako smrt poistovetiš s svojim telom (ne dušom) proces umiranja će biti zastrašujuć i pun emocionalne uznemirenosti. A ako smrt prihvatiš kao neophodan deo evolucije tvoje duše, onda ćeš biti u stanju da živiš potpuno u sadašnjem trenutku. Prihvati činjenicu da imaš telo, ali znaj, da kada tvoje telo umre, ti nastavljaš dalje.Pre 35 godina, jedan doktor iz Kine mi je rekao nešto što mi je zauvek promenilo život. Posetila sam Dr. Vu jer sam bila veoma zabrinuta za moju repnu kost, koja je zapravo visila ‘o koncu’ nerva. ( Bila je veoma oštećena nakon nesreće koju sam doživela, I moja repna kost bukvalno nije bila povezana sa ostatkom moje kičme.) Moj standardni fizioterapeut me je upozorio, da ako bi pala ili se pomerila na ‘nezgodan’ način, mogla bi ostati paralizovana. Dr. Vu je imao sjajnu reputaciju, pa sam se odlučila da ga posetim I dobijem drugo mišljenje lekara. Nakon što sam mu objasnila ‘težinu’ mojih izazova I strah da ne ostanem paralizovana, upitao me je da li imam problema sa hodanjem.Rekla sam da nemam, I da mi hodanje ne predstavlja nikakav problem. Zatim me je pitao da li sam zdrava I da li sam u stanju da trčim. Odgovorila sam:’ Zdrava sam, I trčim svaki dan.’Dr. Vu me je pogledao pravo u oči I pitao: ‘Da li bi ti smetalo da nemaš srce, dokle god si zdrava I u redu?‘ Ovo me je zaprepastilo, I automatski sam odgovorila:’ Pa naravno da mi je potrebno moje srce!’ Nije odgovorio ništa, samo me je gledao sa saosećanjem. Sedela sam tako razmišljajući I konačno sam rekla: ‘Ustvari, dokle god sam zdrava, briga me da li imam srce!‘ Zatim mi je rekao da se fokusiram na ono što je istina-činjenicu da sam mogla da trčim I hodam- I da shvatim da žena može biti potpuno zdrava iako je po medicinskoj profesionalnoj oceni deklarisana suprotno. Dr. Vu me je podsetio da je ljudski duh (I duša) zapanjujuć I da može stvarati čuda. Skoro četiri decenije kasnije, ja još uvek mogu hodati I trčati bez ikakvih poteškoća. Telo je mesto za beg duše… I kada se nalaziš u sferi duše, sve je moguće. Da li je postojao trenutak u vašem životu kada ste poslušali mudrost svoje duše, I prevazišli neki izazov, ili se izlečili od nečega? Danas, zastani na momenat I zamisli da putuješ unutar svog tela da dosegneš svetilište sopstvene duše. Indijanci imaju divnu izreku, koju mnogo volim: ‘Danas je divan dan za umreti.’ Za mene to znači: Prihvatam svoj život u svoj njegovoj potpunosti. Ja sam potpuna upravo sada. Ako danas treba da umrem, ja sam spremna. Istina je da će u jednom momentu u našoj evoluciji postojati momenat kada više nećemo moći da procesujemo telo. Postoji vrednost biti pripremljen za taj dan. Mnoge drevne kulture, imale su tradiciju da uključuju ovu vežbu u svoje spiritualne treninge, jer to može biti moćni ritual prolaza duše.Ti nisi tvoje telo. Ti si večnost. Da bi prevazišli strah od smrti, I prihvatili je, bitno je da vežbamo umiranje. Naravno, to ne znači zapravo to raditi, – to znači da vežbaš prihvatanje sopstvene smrti, kada dođe vreme za to , sve dok više ne osećaš strah radeći vežbu. Na čudan način, kada prevaziđemo strah od smrti, učinimo svoje telo dramatično jačim I otpornijim na umiranje. Jedna od tehnika kako atlete vežbaju poboljšanje svojih performansa, je da zamišljaju kako rade tu tačku iznova I iznova. Na primer, profesionalni skijaši, konstantno vizualizuju svoj skok sa brda, što zaista poboljša njihov performans. Istu tehniku možemo koristiti za umiranje. Svaki put kada zamisliš sebe kako umireš, vidi kako kliziš napolje iz svog tela I pridružuješ se mestu koje je predivno I mirno. To može biti bašta ili neko tebi drago mesto, ili anđeoska lica onih koje voliš, I koji te čekaju raširenih ruku. Što više prihvatamo I prigrlimo činjenicu da će naše telo umreti jednog dana, manje će strah od smrti konstantno prodirati u nas dok smo živi. Što manji strah od smrti imamo, to više živimo u sadašnjem momentu.

Komunikacija

Način na koji komuniciramo sa drugima i na koji drugi komuniciraju sa nama u velikoj meri utiče na to kako ćemo se osećati.

Postoje tri stila komuniciranja:

-AGRESIVNI: insistiranje na svojim željama i potrebama po svaku cenu, ne birajući sredstva i ne uvažavajući druge ljude. Ne prihvataju NE kao odgovor. “Otimaju” ono što im treba.

-PASIVNI: povlačenje pred drugima, strah da se izraze želje i potrebe iz straha da će biti odbijeni ili da će povrediti/uvrediti drugog. Ne umeju da kažu NE. Boje se da traže nešto za sebe.

-ASERTIVNI: zalaganje za svoje želje i potrebe uz uvažavanje želja i potreba drugih. Umeju i smeju da kažu NE kada im nešto ne odgovara ili smeta. Slobodno i ljubazno traže za sebe ono što im treba.

Osobe koje komuniciraju na agresivan način osećaju nezadovoljstvo i neprihvaćenost čak i kada ostvare svoje ciljeve u komunikaciji.

Osobe koje komuniciraju na pasivan način često osećaju nezadovoljstvo i strah od drugih ljudi.

Osobe koje komuniciraju na asertivan način češće osećaju zadovoljstvo jer način na koji izražavaju svoje želje i potrebe često dovodi do ostvarenja istih, drugi ljudi se osećaju prijatno u njihovom društvu i spremniji su da ih podrže i da im pomognu.

Neka od uverenja koja stoje iza ovih stilova komuniciranja :

Agresivnost:

“Drugi nisu bitni.”

“Ako popustim drugi će me koristiti.”

Pasivnost:

“Ja nisam bitan.”

“Nemam pravo da tražim nešto za sebe.”

“Drugi će me odbaciti ako odbijem njihov zahtev.”

Asertivnost:

“Ja sam bitan i drugi su bitni.”

“Imam pravo da se zalažem za sebe.”

“Drugi će me prihvatati i kada odbijem njihov zahtev.”

Snaga uma

-I- deo

Um je najveći i najbolji ključ za pokretanje u životu.Jedino što je potrebno je to da čovjek osvijesti njegove vrijednosti te nauči kako iste primijeniti.Podsvjesni um ima nevjerojatnu moć koja omogućuje čovjeku da ostvari bilo što što želi ostvariti. Svako djelovanje prvo započinje u umu pa ga iz tog razloga čovjek treba koristiti u svakom trenutku kretanja prema uspjehu. Podsvjesni um funkcionira kao velika mračna prostorija u kojoj se nalazi hrpa sadržaja. Svjesni um predstavlja svjetiljku pomoću koje čovjek osvjetljava sadržaje koje želi u sebi dokučiti. Kad je svjestan, čovjeku su dostupne milijarde informacija koje su duboko u njemu pohranjene. Te informacije, bio njih čovjek svjestan ili ne, konstantno kolaju putem osjetila kroz cijelo tijelo. Što čovjek više poznaje prirodu stvari, bit će u mogućnosti dokučiti nevjerojatne stvari.
Fokusiranje na bilo koji segment fizičkog tijela ili svijeta čovjeku donosi bezbroj smjernica i informacija.Primjerice, čovjek koji sjedi u prirodi te u interakciji s drugom osobom biva udubljen u ono što ta osoba govori neće čuti cvrkut ptica oko sebe dok mu ta osoba ili on sam ne prebaci fokus na njihov pjev. Jednostavno – sve je stvar fokusa. Čovjek upravo tako funkcionira. Ostaje fokusiran na jednu stvar u svom životu te zbog tog jednoličnog fokusa ne uspijeva razlučiti da se u njemu nalaze daljnje ideje ili, ako ih ima, rješenja problema koje želi riješiti. Um mu je zamagljen samo s jednom stvari, a ostale vrijednosti koje mu um nudi za njega ostaju nepoznate. Čovjek je more ideja, informacija i odgovora koje ovaj svakog trena može “uloviti”.
Jednoličnim fokusom čovjek ne uspijeva obuhvatiti sve informacije koje mu se nude. Ovog trenutka kad bi se počeo usredotočivati na svoje tijelo, a ne samo na ovo što čita, čovjek bi otkrio milijun informacija koje mu šalje organizam od glave do pete, a kojih on uopće nije svjestan. Da bi proniknuo u tajne svog uma, čovjek se treba početi slušati. Treba početi osluškivati što mu se govori. U čovjekovom umu se nalazi mnoštvo igrača kojih ovaj nije niti svjestan. Vrlo je važno da čovjek ostane fokusiran na pozitivne i konstruktivne elemente u svom životu. To je potrebno iz razloga da podsvjesni um može imati čistu sliku onoga što čovjek želi imati više u svom iskustvu. Ovdje je vrlo bitno da čovjek ima na umu vagu dobrobiti i posljedica iskustava koje želi ostvariti, jer prije ili kasnije stvari će se vratiti na naplatu.
Um je vrlo moćan mehanizam. Način na koji čovjek razmišlja određuje sve što se čovjeku u životu događa.Adekvatnom upotrebom umnog potencijala čovjek postiže veći nivo zdravlja, sreće i osobnog uspjeha. Misli koje su kreirane od strane uma su također vrlo moćne. Misli imaju sposobnost povišenja i smanjenja krvnog tlaka, pulsa te respiratornog sustava. Vrlo snažne misli mogu učiniti čovjeka bolesnim ili zdravim. Misli imaju tendenciju okidanja slika u čovjekovom umu, a nakon toga emocija u tijelu koje su povezane s tim slikama.
Ako čovjek ima pozitivne misli, paralelno će se u njemu javljati i pozitivne slike i emocije. Svaki segment čovjekovog uma povezan je sa svim ostalim dijelovima tijela u kompleksan splet informacija i impulsa koji utječu na sve što čovjek osjeća, misli, govori i radi. Samo čovjek sam za sebe može misliti svoje misli. Čovjek preuzima potpunu odgovornost za ono što će misliti, raditi, osjećati ili govoriti. Nitko drugi mu to ne određuje. Upravo iz tog razloga čovjek je i odgovoran za posljedice svog ponašanja koje će sam snositi.
Najveća odgovornost koju čovjek ima uključuje postizanje sreće i mirnoće uma. Ključ sreće leži u imanju kontrole nad svim stvarima koje se čovjeku u životu događaju. Što ima veću kontrolu, to će biti sretniji. Kontrola života leži u preuzimanju odgovornosti. S druge strane leži neodgovornost iliti ne preuzimanje odgovornosti. Čovjek koji nije u stanju preuzeti odgovornost postaje subjekt negativnih emocija kao što su ljutnja, strah, sumnja i sl. Zašto se to događa? Sve negativne emocije povezane su s krivnjom. 99% problema koje čovjek ima postoje jedino iz razloga što ovaj krivi nekoga ili nešto za to što mu se događa. Kad čovjek prestane to raditi, negativne emocije počinju nestajati.

Snaga uma

-II- deo

Da bi čovjek prestao kriviti druge za ono što mu se događa, treba preuzeti odgovornost za svoj život.Čovjek može biti ljut ili bijesan ili u strahu a istovremeno preuzeti odgovornost za to što mu se događa. Preuzimanje odgovornosti smanjuje pojavljivanje negativnih emocija te tendenciju da zbog nečeg čovjek bude nesretan duže nego što je to potrebno. Preuzimanje odgovornosti za svaki čin djeluje kao sedativ na um te pomaže u klarificiranju čovjekovih vizija. Stanje u kojem čovjek postaje svjestan da je odgovoran u potpunosti za svoj život daje mu mogućnost da se osjeća odlično te mu daje polet u svemu što čini.
Ispunjenje u životu leži u činjenici koliko često čovjek ponavlja mentalne slike koje prikazuju njegove vizije. Kad čovjek pokušava vizualizirati nešto što nije nikad do sad ostvario, podsvjesni um će ga pokušati zadržati zaglavljenog na starim obrascima ostvarivanja u životu. Podsvjesni um će biti skeptičan prema novim iskustvima kojima čovjek teži. Čovjek u tom slučaju mora uvjeriti svoj podsvjesni um da on stvarno želi to nešto ostvariti i to na način da ponavlja naredbe i mentalne slike kontinuirano dok ih um ne prihvati. Tada će um početi djelovati u novom smjeru – u onom koji čovjeku odgovara.
Čovjek sam sebe baca u kolotečinu. Često puta ga uhvati nostalgija kad oko sebe vidi ljude koji voze dobre automobile, koji su odjeveni u lijepu odjeću, koji žive na lijepoj lokaciji u lijepo uređenom domu. Tada istovremeno u sebi ponavlja kad bi bar on mogao tako živjeti te u istom tom trenutku počinje pričati ili razmišljati o svojim problemima. Čovjek sam sebi stvara neizlaznu situaciju u glavi te se pita zašto se njemu ništa ne događa. Pojedinac je uhvaćen u mrežu svojih mentalnih slika. Primjerice, ako razmišlja da kad dođe doma s posla da će gledati TV, upravo to će i napraviti. Cijelo tijelo se tada priprema za tu radnju uključujući i emocije. Iz tog razloga njegova mentalna slika će i biti realizirana.
Što duže čovjek može zadržati mentalnu sliku u svojoj glavi, to će ona prije biti usvojena od strane podsvjesnog uma. Jačina slike ovisi i o emocijama koje čovjek uključuje u tu sliku. Što su jače emocije koje su povezane uz vizualizaciju, to će mentalna slika imati bolji efekt. Iz ovog razloga čovjek mora konstantno misliti na svoje ciljeve. Što više o njima razmišlja, to će se oni brže ostvariti. Iznimno uspješni ljudi ne misle na ništa drugo osim na ono što žele ostvariti. Oni ozbiljno shvaćaju svoj život te zbog toga iznimno paze da neprestano drže svoj um fokusiran na ono što žele ostvariti. Primjerice, bolestan čovjek uvijek razmišlja samo o jednom – o tome da ozdravi. Kroz glavu mu se konstantno motaju misli koje su povezane s ozdravljenjem i ništa drugo. Jednako tako bogati ljudi konstantno razmišljaju o aktivnostima koje će im donijeti bogatstvo.
Briga je najgore što si čovjek može u umu priuštiti ako želi nešto ostvariti. Upravo ono oko čega se čovjek brine to će se i dogoditi. Umu je tako svejedno kakvog su naboja mentalne slike. Bile one pozitivne ili negativne, on će činiti samo jednu stvar – djelovati će prema naredbi koja mu je zadana. Pridobivanje uma adekvatnim vizualiziranjem putem mentalnih slika je vrlo moćna stvar. Ali ono je poput vatre – može čovjeka uništiti ili učiniti kreativnijim. Stvar je isključivo u pristupu.

Pobedite iracionalne strahove


Ne bi trebalo da se plašimo samog osećanja straha – ono je esencijalno za naš opstanak, objašnjava hipnoterapeut i filozof François Roustang.

Opasnost, bilo stvarna ili zamišljena, uzrokuje strah. Osećamo strah i kada se dogodi nešto što nismo predvideli. Takođe se može povezati i sa budućnošću: kada nešto očekujemo, čak i kada ne znamo šta je u pitanju, strahujemo od toga. Nedostatak vremena da reagujemo kao i da pronađemo način da se izborimo sa novonastalom situacijom jeste ono što izaziva strah.

Strah se prvenstveno izražava i doživljava putem tela. Na primer, kada neko koga nismo videli niti čuli neočekivano prođe pored nas. Suočeni sa ovom potencijalnom opasnošću, reagujemo primitivno – nekontrolisano skačemo u stranu. Ovakva fizička reakcija je nešto što nam je zajedničko sa životinjama, za razliku od smeha i suza. To je upozorenje koje može biti od ključnog značaja za naš opstanak, ali se strah koji izaziva i dalje smatra negativnom emocijom.

Strah nam može spasiti život, jer nas priprema za brzu reakciju. Podseća nas da smo nezaštićeni i upozorava na šta iz našeg okruženja nismo obraćali pažnju. Neočekivani događaji i iznenađenja, stvari koje čine naš život zanimljivijim, takođe mogu da uzrokuju strah; to je korisno jer nas čini opreznim. Strah nas obaveštava da se oko nas događa nešto čega nismo svesni i o čemu nemamo dovoljno informacija. Kada se koristi svesno i na odgovarajući način, ohrabruje nas da delujemo kao i da bolje razumemo nepoznato.

Ipak, strah često može biti i parališući…

Moramo da razmišljamo o strahu uzimajući u obzir njegovo dejstvo u svakom trenutku. Istina je da nas u početku parališe i naš prvi instinkt je da strah treba potisnuti ili prevazići. Međutim, kada strah pokušamo da zaboravimo, potisnemo, prevaziđemo ili se borimo protiv njega, on samo postaje još jači. U tim trenucima, kao da izgubimo razum. Postajemo nesposobni da razumemo šta se dešava oko nas jer smo potpuno fokusirani na sebe, na strah i anksioznost koju osećamo.Sensa

Psihologija u svakodnevnom zivotu


mate li odnos prema pretpostavkama? Jedna od karakteristika naše vrste jeste sklonost da o svemu oko sebe stvaramo pretpostavke i da verujemo u njihovu tačnost. Te pretpostavke nastaju veoma brzo i uglavnom nesvesno. Ne opažamo stvari onakve kakve jesu, već vidimo samo ono što želimo da vidimo i čujemo samo ono što želimo da čujemo.
Stvaranje pretpostavki u odnosima s drugima znači stvaranje problema. Često pretpostavljamo da naš partner zna šta mi mislimo i da ne moramo da kažemo šta želimo. Pretpostavljamo da će on učiniti ono što mi želimo, jer nas tako dobro poznaje. Ako pak on ne učini ono što pretpostavljamo da treba da učini, osećamo se povređenim.
U bilo kakvoj vrsti veze možemo pretpostaviti da drugi znaju šta mislimo i da ne moramo da im kažemo šta želimo. Oni će učiniti ono što mi želimo zato što nas tako dobro poznaju. I zato što mi njih tako dobro poznajemo, pa činimo za njih sve što oni žele i trebaju.
Pretpostavke nastaju jer nemamo hrabrosti da postavimo pitanje. U nekom trenutku smo zaključili da nije bezbedno postavljati pitanja, a istovremeno poverovali da ukoliko nas neko voli mora znati šta je to što mi mislimo, osećamo, trebamo i želimo.
Osnova svih naših pretpostavki počiva u ranom odnosu sa majkom. Zaista, beba zavisi od tačnosti majčinih pretpostavki, ali sa razvojem govora neophodnost pretpostavki nestaje i one postaju suvišne i štetne. O drugim uzrocima naših pretpostavki neki drugi put.
Rešenje je vrlo jednostavno. Pitam kad me nešto zanima. Tražim kad mi nešto treba. Kažem kako se osećam. Očekujem isto od ljudi oko sebe. I zapravo je zanimljivo, a ne boli.

Uloga zrtve u svakodnevnom zivotu


Naši roditelji i vaspitači su se pošteno potrudili! Ako dete reaguje suprotstavljanjem na zahteve koji mu se upućuju, tj. ako ne pokazuje da pati, roditelji nastavljaju da ga kažnjavaju sve dok ne počne stvarno da pati ili da, u krajnjem slučaju, simulira patnju. I tek kada se na dečijem licu pojavi “izraz patnje”, kad ono počne da plače, zapomaže, odrasli smatraju da su ispunili svoj dug, odnosno da mogu da prekinu egzekuciju.
Budući da su deca naučila kako može da se izbegne kazna ili da se nešto izdejstvuje za sebe, ona počinju da prave “tragična lica” i kad treba i kad ne treba. Ako odglume patnju i ako im se poveruje, izbeći će neželjene situacije, a to je vredno truda. Obratite pažnju na to šta radi vaše dete kada mu ne odobrite kupovinu nove igračke ili izlazak u šetnju umesto učenja. Duri se, mršti, oči su mu pune suza, plače i “tužno” vas moli. Naravno, na početku ste strogi. Međutim, dete je uporno i vi se na kraju predajete. A ono je naučilo: kad glumiš patnju, dobijaš to što hoćeš. Da li u tom trenutku dete zaista pati? Ni ono samo to ne zna tačno. Ali jasno shvata: ako nešto hoćeš da dobiješ od roditelja, i uopšte od odraslih, samo počni da plačeš. Na ovaj način se kod dece formira šablon, podsvesni mehanizam: patnja može da me spase od patnje.
Uloga žrtve je fantastično, nekad gotovo jedinstveno sredstvo za manipulaciju rođacima, bližnjim i poznanicima. Kako jednostavnije navesti rođaka da primeti da postojimo u njegovom životu? Treba da se razbolimo i mučimo, da nam se desi neka “katastrofa” i da patimo. I eto rođačkog saosećanja. Drugačije nema nade. Radimo to nesvesno. Doduše, ovakva taktika prizivanja bliskih ljudi u naš život prestaje da deluje ako je često upotrebljavamo. Logično, osećanje lične nesreće se zbog toga samo pojačava. A vremenom se uočava i da uloga “mučenika” ima još jednu odličnu osobinu: njome mogu da se nanose udarci! Doduše, samo onima kojima je stalo do nas. Ali, to u najvećem broju slučajeva i jeste ciljana grupa.
Dakle, upotrebljavamo svoju “patnju” i za odbranu i za napad, da privučemo pažnju i da pored sebe zadržimo one koje želimo. Drugim rečima, ništa više ne možemo da uradimo bez svoje patnje. Ali, mi nismo obični licemeri! Ne možemo i ne treba da obmanjujemo svoju okolinu. To je ružno. Takvo ponašanje se ne podudara s našim predstavama o nama samima. Zato smo prinuđeni da verujemo u sopstvenu patnju! I tako stižemo na mesto na kome možemo da budemo srećni samo ako patimo. Da li je to sreća kojoj težimo?

Mehanizmi odbrane


Svako od nas funkcioniše usmeravajući svoju energiju bilo u pravcu spontanog i neometanog ostvarivanja kontakta sa okolinom, bilo u pravcu ometanja istog. Ovo zavisi od toga da li procenjujemo da će naši napori dovesti do uspeha i da će okruženje moći da nam adekvatno uzvrati, ili procenjujemo da naši pokušaji ne mogu dovesti do zadovoljenja potrebe, što dovodi do neprijatnih osećanja kao što su bes, nemoć, razočaranje, zbunjenost. Tada preusmeravamo svoju energije u cilju izbegavanja kontakta sa sredinom.
Ono što predstavlja preovlađujuće načine ometanja kontakta i dovodi do prekida ciklusa su mehanizmi odbrane ili otpori . Oni sami po sebi ne predstavljaju patologiju, ali označavaju odustajanje od autentičnog doživljaja i uglavnom prekidaju rastuće uzbuđenje sa kojim ne možemo da se izborimo u datom trenutku.

Sta nam govore deciji crtezi


-I- deo

Olovke i bojice detetu pomažu da prikaže svoj svet, otkrivaju njegov karakter, želje i način na koji doživljava stvarnost. Detetove slike i crteži prikazuju i njegove najskrivenije strahove koje teško može izraziti rečima. Oružana papirom i olovkom, čak i ona najmlađa deca svojim strahovima i nesigurnostima uspevaju dati oblik i boju i na taj ih način ublažiti. No, to nije sve: crtež je i najneposredniji način kojim dete komunicira s odraslima, posebno sa svojim roditeljima. To je i osnovno sredstvo da izrazi svoju nelagodu ili strah i da zatraži pomoć. Važno je znati ih prepoznati jer nam omogućuju da bolje upoznamo psihu svog deteta.
Zna se da uz pomoć dečjeg crteža možete mnogo toga da saznate o deci. Crteži su prozor u njihov unutrašnji svet. Oni često koriste crtanje kao metodu istraživanja, rešavanja problema, davanja vizuelne forme idejama i zapažanjima. Da li u kući imate malog Pikasa, saznaćete do njihove 11 godine. Koje su normalne faze u crtanju, a kada treba da se zabrinete, objašnjava dečji psiholog Gordana Ačić.
Kroz ono što dete nacrta pratimo njegov emocionalni i socijalni razvoj, koliko je dete intelektualno sazrelo, ali i kako se odnosi prema okolini, kako doživljava bliske ljude, njegov stav prema svetu i slično – kaže Jelena Radosavljev, psiholog u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu. Prema njenim rečima, već oko 15. meseca deca uzimaju olovku u ruku i ti prvi crteži jesu škrabotine, ali dete uživa u samoj činjenici da može motorički da se izrazi. Na uzrastu od 20 meseci počinju da se naziru neki oblici i dete tada počinje da imenuje ono što je nacrtalo. Sa dve godine deca crtaju ljudsku figuru, tako da iz glave idu i ruke i noge. Sa tri do četiri godine dete pri crtanju ljudske figure noge znatno produžava i iz njih se nastavljaju ruke. – Ono što mi u psihologiji najviše analiziramo to su dečji crteži porodice i to je nešto što deca najčešće i crtaju. Dete porodicu crta tako što prvo nacrta za njega najbitniju osobu i ta osoba ide krajnje levo, ta figura je obično najveća i najbitnija za dete. Ukoliko je dete sa tom osobom blisko, ono će sebe nacrtati pored te figure i onda će redom crtati sve ostale članove porodice – priča Jelena Radosavljev. Ponekad se roditelji uplaše kada dete nacrta porodicu, ali izostavi nekog člana. Kako objašnjava naša sagovornica, dete je svesno koga ima u porodici, ali ponekad ima otpor da nacrta nekog, posebno ako su u pitanju mlađa braća ili sestre, jer je pomalo ljubomorno. Kada izostave oca, što je rade češće nego majku, njihovo najčešće objašnjenje je „tata je na poslu“.

Sta nam govore deciji crtezi


-II- deo


Kako posmatrati crtež?
- Deca ne crtaju ono što je realno, već stvari onako kako ih doživljavaju. Sa šest ili sedam godina oni već polaze u školu i tamo uče kako treba crtati, a do tada oni kroz crtež reprezentuju svoju viziju sveta – kaže Jelena Radosavljev.
Postoje dva načina na koji se crtež posmatra – kako dete upotrebljava linije (da li zadebljava neke površine i da li naglašava pojedine delove) i kako raspoređuje stvari u prostoru.
Ako dete crta više figura, a nekoj posveti mnogo više pažnje i truda, to odaje utisak da mu je taj predmet i veoma bitan.
Kada dete mnogo senči crtež, to često ukazuje na anksioznost, a ukoliko podebljava neke delove tela – recimo, nacrtalo je celu ljudsku figuru, ali je šake zatamnilo ili je podebljao linije šake ili ih nije ni nacrtalo, to ukazuje da dete sa tom osobom ne može da ostvari kontakt.
- Najbitnije je da posmatramo način na koji dete crta i šta izostavlja na crtežu. Ukoliko sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to ukazuje da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili želi da se zaštiti – kaže Jelena Radosavljev.
Ponekad na crtežima nedostaju stopala, što govori o tome da dete ima doživljaj da nigde ne pripada.
Kada se posmatra dečji crtež, uvek mora da se uzme u obzir nekoliko aspekata, pre svega šta je dete nacrtalo, okolnosti u kojima crta, u kom je uzrastu, jer trogodišnjak ne crta isto kao dete od osam godina. Kako kaže Jelena Radosavljev, odrasli ljudi imaju tendenciju da kroz boje izražavaju osećanja, dok deca nemaju taj način doživljavanja boja, već se vezuju za onu koja je njima lepa.
Znakovi upozorenja!!!
Čudovište s tisuću očiju, malo i prekriveno sunce, vrlo tanak i jedva vidljiv potez olovkom. Sve su to različiti elementi crteža koji mogu ukazivati na blagu tjeskobu.