Uloga zrtve u svakodnevnom zivotu


Naši roditelji i vaspitači su se pošteno potrudili! Ako dete reaguje suprotstavljanjem na zahteve koji mu se upućuju, tj. ako ne pokazuje da pati, roditelji nastavljaju da ga kažnjavaju sve dok ne počne stvarno da pati ili da, u krajnjem slučaju, simulira patnju. I tek kada se na dečijem licu pojavi “izraz patnje”, kad ono počne da plače, zapomaže, odrasli smatraju da su ispunili svoj dug, odnosno da mogu da prekinu egzekuciju.
Budući da su deca naučila kako može da se izbegne kazna ili da se nešto izdejstvuje za sebe, ona počinju da prave “tragična lica” i kad treba i kad ne treba. Ako odglume patnju i ako im se poveruje, izbeći će neželjene situacije, a to je vredno truda. Obratite pažnju na to šta radi vaše dete kada mu ne odobrite kupovinu nove igračke ili izlazak u šetnju umesto učenja. Duri se, mršti, oči su mu pune suza, plače i “tužno” vas moli. Naravno, na početku ste strogi. Međutim, dete je uporno i vi se na kraju predajete. A ono je naučilo: kad glumiš patnju, dobijaš to što hoćeš. Da li u tom trenutku dete zaista pati? Ni ono samo to ne zna tačno. Ali jasno shvata: ako nešto hoćeš da dobiješ od roditelja, i uopšte od odraslih, samo počni da plačeš. Na ovaj način se kod dece formira šablon, podsvesni mehanizam: patnja može da me spase od patnje.
Uloga žrtve je fantastično, nekad gotovo jedinstveno sredstvo za manipulaciju rođacima, bližnjim i poznanicima. Kako jednostavnije navesti rođaka da primeti da postojimo u njegovom životu? Treba da se razbolimo i mučimo, da nam se desi neka “katastrofa” i da patimo. I eto rođačkog saosećanja. Drugačije nema nade. Radimo to nesvesno. Doduše, ovakva taktika prizivanja bliskih ljudi u naš život prestaje da deluje ako je često upotrebljavamo. Logično, osećanje lične nesreće se zbog toga samo pojačava. A vremenom se uočava i da uloga “mučenika” ima još jednu odličnu osobinu: njome mogu da se nanose udarci! Doduše, samo onima kojima je stalo do nas. Ali, to u najvećem broju slučajeva i jeste ciljana grupa.
Dakle, upotrebljavamo svoju “patnju” i za odbranu i za napad, da privučemo pažnju i da pored sebe zadržimo one koje želimo. Drugim rečima, ništa više ne možemo da uradimo bez svoje patnje. Ali, mi nismo obični licemeri! Ne možemo i ne treba da obmanjujemo svoju okolinu. To je ružno. Takvo ponašanje se ne podudara s našim predstavama o nama samima. Zato smo prinuđeni da verujemo u sopstvenu patnju! I tako stižemo na mesto na kome možemo da budemo srećni samo ako patimo. Da li je to sreća kojoj težimo?