Roze


Radmilovački roze ima karakterističnu zavodljivu osobinu. Privlači te izvesnom lakoćom, rekao bih neobavezno, ali ga se teško oslobađaš. I tako dolazimo do one poznate situacije – što ga više piješ, više bi ga pio.


Dok sam živeo u Dalmaciji najčešće su se pile tri vrste vina: crno, bilo (sve vrste belog vina zvale su se zbirnom imenicom "bilo vino") i opol. Smatralo se da je opol najbolji i to onaj iz Tribunja. Kad god smo išli na Kornate prvo bi smo svratili u Tribunj da se snabdemo dovoljnim količinama ovog plemenitog pića. A ono? Vrlo pitko i prosto bezazleno klizi. Međutim, ubrzo se uveriš da ono nije ni malo bezazleno. Radi se o jednoj "varci". Naime, vladalo je mišljenje da su teška šibenska crna vina, tipa "Babić", inače vrlo cenjena, jaka i da posle 2-3 čašice počinje njihovo poznato dejstvo. Bela vina tada nisu bila u modi, ali "Debit" i "Maraština" bila su itekako uvažena. Dakle, između teških crnih vina i opola prednost je data opolu.

Došavši u Beograd sredinom pedesetih godina na vino zvano roze. Kad se posle dvadesetak godina na beogradskom tržištu pojavio "Šibenski opol" sa podnaslovom "Rose", video sam da se radi o istom vinu sa dva naziva. Ubrzo sam uvideo da ima više vrsta rozea, što je zavisilo od proizvođača. Iskreno govoreći, nisu me puno privlačila. Tražio sam "Šibenski opol" i nisam propuštao priliku da dođem do njega. Najbolja prilika stvorena je u okviru kluba Šibenčana i njihovih prijatelja u Beogradu. Poznati događaji početkom devedesetih godina prošlog veka su tu priliku eliminisali. Sad postoji samo nada da će se ukazati neka prilika da se "Šibenski opol", sa podnaslovom "Roze", ponovo pojavi.

Izgleda da nije sporno da se ljudi istih ili sličnih afiniteta kad-tad nađu i nastave da se druže i sarađuju. Takav je slučaj mog poznanstva sa profesorom Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu Dr S. J. Nesumljivo da mi je pomogao da proširim svoje vinske vidike. Mnoga smo vina kušali, a o nekima sam samo slušao. Na "Šibenski opol - rose" gotovo da sam zaboravio. A onda me je profesor J. sasvim nehotice podsetio na njega. Znajući da se na neuobičajen način bavim kulturom vina on mi reče da su na oglednom dobru fakulteta vinogradi i podrumi Radmilovac u Gročanskom vinogorju, proizveli nekoliko vrsta kvalitetnih vina i da bi voleo da čuje moje mišljenje o njima. Reč je o rizlingu, šardoneu, burgundcu i rozeu.

Znao sam za njihova vina ali nisam bio u situaciji da ih iskušavam. I eto, pružila se prilika da se pobliže upoznam sa "naučnim" vinima.

Od pomenuta četiri vina roze je najviše privukao moju pažnju. Valjda zbog toga što se već pri prvom gutljaju odnekud javilo sećanje na "Šibenski opol - rose". Radmilovački roze ima karakterističnu zavodljivu osobinu. Privlači te izvesnom lakoćom, rekao bih neobavezno, ali ga se teško oslobađaš. I tako dolazimo do one poznate situacije – što ga više piješ, više bi ga pio.

Primerak koji sam dobio je nastavni uzorak, što znači da je bez etikete gde se navode relevantni podaci. Mada meni to ne smeta, bilo bi dobro da profesor označi njegove osobine. Ja doduše često dolazim u situaciju da ne razlikujem vrlinu od mane, ali kako god se priđe Radmilovačkom rozeu neće se pogrešiti. Sebe smatram autentičnim poklonikom vina, pa mi to daje nekakvo pravo da unapred izrazim radost i nadu da će Radmilovački roze naići na dobrodošlicu kod istinskih ljubitelja vina.