Tema: Vice Vukov - Tekstovi Pesama

Bodulska balada

Živi se od mora, od mriža i uza
Brojidu se žuji od vesla, mašklina
Crljene su oči od noći i suza
Žujave nan ruke su tvrde ka stina

I tučedu nas nevere i kiše
I svaki dan smo zgrbljeni sve više
Ipak više od sveg i od svih lipota
Cilega života mi volimo more

More naše plavo, sve nam želje znaš
Ti si snaga, srića, cili život naš


Brojimo sva jidra i bile vapore
Prolazidu dani uz bure i juga
Škrta zemja daje sve ono ča more
Život je na škoju i radost i tuga

I tučedu...

Dalmatinska elegija

I ova mala kala u suncu, cviću sva,
kontrade skalinade, di šetat san se zna
i ti fumari stari iz koji dima ni,
i naše none bone ča volimo ji svi...

To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.


Te škure balature ča stididu se sad,
ferali ča su sjali kad mrak bi pa na grad.
portuni i kantuni di čeka san je ja,
šentade serenade, noć puna pisme sva...

To nestaje sve daje, sve to ča srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.
ni Duje, Dane Frane da dojdedu na mul
kod tete Marijete da popijedu žmul.

Sve nestaje sve daje u dragom gradu tom,
sve nestaje, al' traje ta bol u srcu mom.

Bokeljska noć

Jedne će se noći lude
zapalit u nama vatre,
čudit će se moje vale,
kako zanos nosi ljude.

Srce jednom mora planut
za sav život za sve dane.
mora nekad poslije tuge
vjetar nosit naše lađe.

Zasjat će palaci, antike, tarace,
ćakulat će šjore, zie graciane.
Svi oriđinali i sve karampane,
hodit će na feštu za nas kotorane.


Opet dođu noći duge,
divne, plave moje vale,
znat će opet tješit svoje ljude.

Mirno teku rijeke

Mirno teku rijeke
Mirno žita šume
Svjetlo njiše misli
Misli njišu šume

Ptica let šara svod
Pršti pjev u jasni vedri dan
Jasni dan, vedri smijeh
Vedar čovjek nikad nije sam

A što takneš, svaku travku, cvijet
Tu si velik ti i tvoj je svijet

Onda mir, samo mir
Rijeka, šuma, plavi svod i ti

Još da skineš dugu
Sjajnu, vrelu, žarku
Sve bi zlato dana
Stalo u tu bajku

Ptica let šara svod
Pršti pjev u jasni vedri dan
Jasni dan, vedri smijeh
Vedar čovjek nikad nije sam

A što takneš, svaku travku, cvijet
Tu si velik ti i tvoj je svijet

Onda mir, samo mir
Rijeka, šuma, plavi svod i ti

Dobro mi došel, prijatel

Dobro mi došel, prijatel, vu skromni Zagorski dom
Budi kak doma vu vlastitoj hiži,
Tu pripajdašu si svom.
V hiži kaj si poželiš, to moje srce ti da
Zagorci da su prijatelji pravi,
To denes celi svet zna.


Nek je stara hiža ova, al' još navek tu stoji,
Nemreš zrušit ovog krova, taj se ničeg ne boji.

Zagorec je navek prvi, za pajdašstvo život da,
Sve do zadnje kaplje krvi i nigdar mu ne bud za.

Pismo ćali

Sad sam naresa
Doša sam velik
Mater govori da sam ti nalik
I da sam isti ka tvoja slika
Kad si se ono s materom slika
Ćale moj

Svak mi se ruga da si uteka
A mater govori da si joj reka
Zdravljem se kleja da ćeš se vratit
Oli životom svojim ćeš platit
Ćale moj,
Ćale moj

Nosim jaketu žutu i gaće
Što si posla mi tisne i kraće
Mater je uvik u tvojoj vešti
Pa nam se smiju da smo furešti
Ćale moj

Tija bi ćale ka druga dica
Imat uzase svojega oca
S tobom se igrat
Uz tebe ležat
Slušat te, pričat, stalno te gledat
ćale moj,
ćale moj,
ćale moj

Čekam te ćale
Da nam se vratiš
Nitko da ne traži da svoj dug platiš
Već da uz mater u miru živiš
I da nam kuću opet oživiš
Ćale moj

Mater će umrit od silnog jada
Ko će pogledat na mene tada
Vrati se ćale kad ja te volim
Makar bez šolda jer ja te volim
Ćale moj,
Ćale moj,
Ćale moj!

Neka cijeli ovaj svijet

Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni

Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna


Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas

Suza za zagorske brege

V jutro dišeče gda bregi su spali a mesec još zajti ni štel.
Potiho sem otprl rasklimanu lesu i pinklec na pleča sem del.
Stara je mati išla za menom, nemo vu zemlu gledeč.

Ni mogla znati kaj zbirem vu duši
I zakaj od včera nis rekel ni reč.
Preveč smo toga povedat si šteli
A se smo pozabili več.


Gda smo vre prešli kraj najzadnje hiže vu suzah najemput sem bil.
Kaj ne bi to vidla stara mi mati z rukami lice sem skril.
Sud oko mene su disale rože i bil je rascveteni maj.

A ja nis ni jemput pogledal za sobom,
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj,
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj.

Pjevat' će Slavonija

I kad umrem pjevat' će Slavonija,
stara mati žita i šuma
široka ravan pradavna Panonija,
kad zapjeva i sunce silazi s uma.

Pjevaj majko ratara i bekrija,
pjesmu onu što nam život vara
konje vrane kad osedla šokadija
vrisne pjesma od plamena i žara.


Sve nek pjeva gdje mi je Slavonija,
zrnice klasa i oluja ravni
pustaro draga, to je pjesma tvoja
što pjevaju kosci i ratari davni.

Vužgi

Najlepše biti je v zagorski kleti,
S prijatelji stari dok lampaš nam svetli.
Najlepše piti je v zagorski kleti,
S pajdašimi dobri iv zimi iv leti.

Vužgi, vužgi, vužgi ga Blaž,
Gotni, gotni, s flaše pajdaš
Dobro, dobro, dobro ti znaš
Kolko skupa mi spili smo flaš!


V zagorski kleti je najlepše biti,
S pajdašimi pravi z demižonke piti.
V zagorski kleti kak v pravem je raju
Popevke zvoniju po celomu kraju