Tema: Branko Copic - Tekstovi Pesama

Prica o Šarovu

Gdje da nadjem vidovnjaka
iz prošlosti da te zovne
moj kucove,moj Šarove,
vjerni druže iz osnovne.
Nešto slutim,svi su znaci,
ukrali ga čarobnjaci.


Iz djetinjstva razigrana
svakog jutra,pamtim živo,
ti si mene,bistra oka,
u dvorištu sačekivo.
Zborio ti pogled rječit:
,,Ja sam tebi drugar vječit!


Kad u školu jutrom pođem,
ti me pratiš komad puta,
a pred veče,sačekaš me,
srećan,repa uzdignuta.
,,Gdje si-čekam kad ćeš reći,
na svoj način,mio,pseći.

Pred jezevom kucicom

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god produ – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišca suha.
Tu Ježic ude, pliva u sreci,
šušti i pipa gdje li ce leci.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kucico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek cu vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit cu te do zadnjega daha!

Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježic povazdan luta.
Lovom se bavi cesto ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa cak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noc sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Rastanak

Ježic se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kuci, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuca cvrsta k'o grad,
prenoci u njoj – Kuda ceš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guce,
moli ga, zove, za ruku vuce.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunda, dok zvijezde sjaju:
- Kucico moja, najljepši raju!

Vuk

Požuri lija, necujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kucu toliko cuva.
-Eh, kuca, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poci cu s tobom jer volim šalu,
hocu da vidim ježa – budalu!

Tri galamdzije

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš stracaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kucicu takvu, hvališo mali,
za rucak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.