Povedi me sa sobom, vilo ...
Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.
Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...
Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.

Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...
Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:
Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.
Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu ...

Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...

Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
Perla ...
Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.

Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:
Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.
Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
Jer, ona je svoje srce već poklonila ...
Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.
Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.

Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati ...
Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.

I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...
Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.
Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...
Znala je da je prekršila zakletvu.
Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.
Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.
I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.
Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...