Legende i mitovi Skandinavije
GERMANI
Germani su zajedničko ime za nekoliko sličnih, srodnih grupa indoevropskih naroda od kojih su nastali — Nemci, Skandinavci i Englezi. Najstarija staništa Germana bila su na područjima današnje Švedske, Slezvig—Holštajna i istočnim područjima donje Saske.
Prema istoričaru Tacitu Germani potiču od božanstva Tuista koje je imalo tri unuka i od njih vuku porek/o tri glavna plemena — Ingevoni, Istevoni i Herminoni. Za Germane znaju i Grci te ih Pitej (četvrti vek pre nove erej spominje, kao i helenski naučnik Posidonije (135—51 p.n.e.j i Rimljani Salustije i Livije.
S obzirom na to da su se Germani nalazili na teritoriji neprestano izloženoj udarima raznih naroda koji su nadirali sa istoka, oni su se tokom vremena pomerili do Rajne i tamo došli u sukob, prvo sa Galima, a zatim i sa Rimom. U početku je bilo oko 300 germanskih plemena, ali se kasnije taj broj smanjio usled ratovanja i stapanja manjih sa većim plemenima. S obzirom na plemensku diferencijaciju Germana, treba imati u vidu da su oni na taj način gubili neke zajedničke osobine i razvijali se posebno, po grupama i na teritorijama koje su naselili. Njihovo sedište je bilo u Južnoj Švedskoj, istočnim delovima donje Saske i u Šlezvig—Hol-štajnu. Iz tog epicentra oni su prodirali na razne strane Evrope — da bi u petom veku naše ere preplavili gotovo čitavu Evropu i delove severne Afrike. Na taj način oni su sa sobom širili svoje običaje, (u to vreme veoma okrutne i divlje), ali isto tako i svoje usmeno blago, priče, pesme, mitove.
Germani nisu uspeli da se zadrže svugde gde su se naselili. Sva plemena koja su prodrla zapadno od Rajne vrlo brzo su bila uništena ili asimilovana od lokalnog stanovništva. Pod uticajem starosedelaca germanski mitovi, legende, pesme, koje su
oni doneli u novoosvojene zemlje, uspele su da se održe u bitno izmenjenoj formi. Mnogi toponimi i reči u današnjim državama koje su Germani nekada davano zaposeli i izgubili, ostali su da svedoče o hjihovom uticaju. Od takvih mitova, koji su nastali mešanjem rimskog, starosedelačkog i germanskog mi nemamo velike koristi. U takvim mitovima teško se može razdvojiti šta je starije a šta mladje, šta je preuzeto iz drugog mita, možda čak i od drugog naroda itd. Takvi mitovi nisu izvorni i mogu samo da nas upute na pravi trag u potrazi za izvornim mitom. Ti "zaprljani" mitovi često obrad/u/u legende onih krajeva iz kojih su Germani došli, ali sada, u novim uslovima, u novoj domovini, struktura priče se menja. Nema više
velikih močvara, nema više leda i inja po poljima. Hteli oni to ili ne— stari Germani moraju da prilagode svoj mit prirodnim uslovima nove oblasti koristeći pri tome mitove starosedelaca ukoliko imaju sličnosti sa njihovim shvatanjima i razmišljanjima o bogovima i svetu.
Danas se u nauci jos uvek raspravlja o veoma teskom pitanju: Da li su stariji nordijski ili germanski mitovi, iz kontinentalnih postojbina Germana? Odgovor na ovo pitanje još uvek nije dat ali su sve indikacije, po mom mišljenju, da je nordijski mit "stariji", odnosno "originalniji". Područje donje Saske i Šlez-vig—Holštajna bila su nastanjena još pre naseljavanja Germana.
Dakle, sasvim je moguće da su se na tom području sukobili mitovi i priče dve različite grupe naroda. S obzirom na to da je germanski element bio nov i u usponu, ovi mitovi su pretrpili male izmene u odnosu na skandinavske mitove. Stoga su razlike u onim najstarijim skandinavskim i germanskim mitovima veoma male i na teritoriji zapadne Evrope nije došlo do velikog "zaprljanja" mitova koji govore o nastanku sveta, bogova i Ijudi. Pod uticajem evropske kulture, Germani u ranom srednjem veku stvaraju nove priče o junacima i bogovima koje prerastaju u mitove. Sve te priče vrve od lokalnih kraljeva, prinčeva, princeza. I da li su to mitovi? Ili su to ondašnje savremene bajke. Takve priče koje sadrže elemente mitskog ometaju nas u traganju za čistim prvobitnim mitom starih Germana.
Bookmarks