Da se ne zaboravi


Stradanja Srpskog naroda u vreme komunizma

Teror u srpskim selima za vreme obaveznih otkupa posle 1945. godine

DRUŽE TITO GDE JE NAŠE ŽITO

Seljaci u Srbiji, po završetku drugog svetskog rata živeli su gore nego pre njegovog početka. Jeli su otprilike istu količinu hleba, ali manje mesa i masnoće. Bili su lošije odeveni, a u nekim krajevima, zbog posledica ratnih razaranja imali su lošije stambene uslove. A onda je usledilo "partijsko osvajanje sela". Masovni teror, maltretiranja i hapšenja domaćina samo zato što nisu imali da predaju državi onoliko poljoprivrednih proizvoda koliko je ona tražila od njih. Lokalni aktivisti batinali su nedužne ljude, udarali im glave u zid, čupali brkove, terali ih da satima goli stoje na kiši i snegu... a potom su seljaci osuđivani na višegodišnje robije, prisilan rad i konfiskovanje celokupne imovine. Samo u prvoj polovini 1951. godine kroz KPD "Zabela" prošlo je 86 000 "žitara"


Oslobodilački i građanski rat u Jugoslaviji, a posebno u Srbiji i među Srbima, unesrećio je srpsko selo i mirno stanje zamenio nemirnim i neizvesnim. Sa slobodom, kojoj su najviše doprineli, srpski seljaci kao borci, skojevci ili komunisti sticali su zavidne položaje u partijskoj i državnoj hije-rarhiji, (obično miliciji i vojsci), i bili zahvalni za to novoj vlasti i Titu.

Posle izvedene revolucije, seljaci u Srbiji ako ne gore, živeli su na nivou predratnog stanja. Jeli su otprilike istu količinu hleba, ali manje mesa i masnoće, bili su lošije odeveni, a u nekim krajevima zbog ratnih sukoba imali su i lošije stambene uslove. Reč i pojam beda bila je i ostala, bez obzira na sve promene, vezana za selo i seljake. "Seljaci u Srbiji su obosili i ogoleli u meri kojoj je teško naći poređenje", kaže se u jednoj anketi. Seljacima je nedostajalo obuće pre svega, odeće, soli, šećera, poljoprivrednog inventara i svega ostalog". Seljak je tako i posle revolucije nastavio da živi životom kojim je živeo pre rata.

Međutim, pored svih obećanja u prvoj godini slobode, seljake, bar one koji su nešto imali i proizvodili preko svojih potreba, obuzimao je strah i neizvesnost za svoju imovinu, "tog duboko ukorenjenog osećaja kod seljaka". Nespokoju duše unosilo je i raslojavanje u samoj porodici između oca i sina, oca i kćeri, kao i naglo odbacivanje tradicionalnih vrednosti kao što su moral, poštenje, slave i sl.

Ovi strahovi ubrzo će postati stvarnost. Istina ne u 1945. g. ali već od 1946. g. pa nadalje. Udar Komunističke partije koji je usledio na selo preko otkupne politike ubrzo će za posledicu imati masovni teror, maltretiranja i hapšenja dojučerašnjih mirnih domaćina. Partija će svojom politikom i drugim merama na selu stvoriti uslove za masovno iskazivanje huliganizma lokalnih aktivista prma seljacima. Uporedo sa ovim odvijaće se i "partijsko osvajanje sela" u smislu njegove socijalističke rekonstrukcije. Ova rekonstrukcija naročito će biti zaoštrena posle 1948.godine. Te dve komponente agrarne politike KPJ biće i dva osnovna razloga svakovrsnog suprotstavljanja seljaka partijskoj politici i praksi na selu. Neispunjavanje otkupnih obaveza s jedne, i opiranje da se uključe u tzv. socijalističku rekonstrukciju sela ulaskom u Seljačke radne zadruge s druge strane. To su dva greha seljaka koje Partija nije opraštala u svom revolucionarnom hodu.


Omrznuti element na selu

Kulak je ideološka kategorija koja je podrazumevala bogatog zemljoposednika koji eksploatiše siromašne - radne seljake, špekuliše svojim proizvodima, nosilac je zastarelih kapitalističkih odnosa i shvatanja na selu i u poljoprivredi i uopšte neprijatelj socijalizma i Partije, saveza radnika i seljaka i opšteg napretka u poljoprivredi. Kao ideološki pojam on je bio rastegljiv i bezobalan i davao je široku mogućnost lokalnim aktivistima da sami procenjuju ko je kulak a ko ne. Iako su u doktrinarnom smislu kulaci kao eksploatatorska klasa na selu već partijskim merama u agrarnoj politici u 1945. već bili uništeni, niti su bili eksploatatori niti špekulanti. Pojam se redukovao na malo imućnije ili snalažljivije seljake, koji su imali 2-3 krave, ili toliko konja - pa do ekstremnih slučajeva, kakvih je bilo u Sremu, i Bačkoj gde su i srednje i siromašne seljake kažnjavali samo zato što su "malo opravili kuće ili štale". Kulaci su već bili sirotinja, a oni koji su ih proganjali zarađivali su više svojim činovničkim ili partijskim položajem, nego oni od svog imanja.

Za razumevanje klasne borbe na selu kao prioriteta partijske politike, treba poći od činjenice da su jugoslovenski komunisti, i oni na vrhu a posebno lokalni aktivisti, bili ubeđeni da treba voditi, i da stvarno vode klasnu bitku s neprijateljom na selu koji je prepoznavan u imućnijim seljacima. Za komuniste kulaci su predstavljali "opšte omrznuti i neprija-teljski element na selu", koga treba uništiti tako što će mu se najpre oduzeti svi poljoprivredni viškovi, a zatim konfiskovati zemlja i kuća, a domaćin zatvoriti.


"Seljaci u Srbiji su obosili i ogoleli u toj meri kojoj je teško naći poređenje" - kaže se u jednoj poratnoj anketi. "Nedostajalo im je obuće pre svega, odeće, soli, šećera, poljoprivrednog inventara i svega ostalog."


Sledi logičko pitanje zašto KPJ nije jednim udarom, kakve je pravila u to doba, jednostavno uništila ovu "neprijateljsku klasu" na način kako je to već učinila sa industrijalcima, trgovcima i sl. imajući, uz to, sovjetski primer pred sobom? Ovu dilemu rukovodstvo KPJ je imalo na umu tokom čitavog perioda otkupne politike, a posebno posle optužbi IB-a o njenoj pogrešnoj politici prema selu. Pojam i politiku prema kulacima partijski rukovodioci posebno su razrađivali na Drugom partijskom plenumu početkom 1949.godine.

Boris Kidrič, zadužen za privredu, na ovom plenumu je smatrao da nije dovoljno samo na osnovu hektara praviti definiciju kulaka. "Ako bismo na hektarima stvarali zaključke onda bismo morali, po Lenjinovim rečima, doći do toga da kod nas nema kulaka. Pitanje kulaka treba gledati više sa stanovišta društvenih odnosa, sa stanovišta odnosa proizvodnje, faktički njegove funkcije u tom društvenom i ekonomskom zbivanju. Ako pitanje kulaka tako postavimo i analizu socijalne strukture tako izvršimo, onda će biti i više oštrine prema kulačkim elementima i manje slepih udara prema srednjem seljaku i bespotrebnog pravljenja neprijatelja." Pored toga Kidrič je smatrao da pitanje kulaka treba gledati i sa stanovišta mono-polističkog položaja individualnog seljačkog gazdinstva "kad budemo srušili taj monopolistički položaj, a srušićemo ga onda kada jedan dobar deo budemo imali na državnim poljoprivrednim dobrima i u zadrugama, onda će se pokazati da de facto da tog kulačkog elementa nema".