Stradanja Srpskih Partrijaraha
MAKARIJE
ahiepiskop pećki i srpski patrijarh
1557. - 23. 10. 1574.
Kao rođak velikog vezira Mehmeda Sokolovića, uspeo je da obnovi autokefalnost Pećke arhiepiskopije i Srpske patrijaršije, dobio je od sultana iste povlastice kao i grčki carigradski patrijarh, te je postao ne samo vrhovni duhovni nego, uglavnom, i svetovni poglavica svoga naroda (etnarh ili miletbaša). NJegovim nastojanjem granice Srpske patrijaršije proširene su, izuzevši oblasti južno od Skoplja koje su ostale pod Ohridskom arhie-piskopijom, na sve krajeve u kojima su tada Srbi živeli, te su se pružale na sever do više Budima i Arada, na zapad do Jadranskog mora, a na istok do iza Samokova u Bugarskoj. Obnovio je pećki manastir i mnoge druge manastire, obnovio je opustele eparhije i postavio je u njima episkope, a u istov reme osnovao je i nekoliko novih eparhija, naročito po Ugarskoj i Slavoniji. Zapusteli, porobljeni i popaljeni manastiri počeli su se ponovo dizati i puniti kaluđerima, 1572. Makarije se odrekao prestola i predao ga je svom rođaku i pomoćniku Antoniju, ranijem herce-govačkom mitropolitu.
U sukobu sa četiri Obrenovića
Mitropolit Mihailo Jovanović bio je prvi poglavar autokefalne srpske crkve u prošlom veku, od 1859. do 1881. i od 1889. do 1898. godine. Bio je mitropolit za vreme vladavine četiri Obrenovića, Miloša, Mihaila, Milana i Aleksandra - i sa svima je veoma teško izlazio na kraj, a i oni s njim. Sukobio se sa despotskim Milošem, ali i sa mnogim ministrima, naročito Stojanom Novakovićem.
Zbog svog delovanja i uticaja na Srbe u Bosni, bio je trn u oku Beču i austrofilskom knezu Mihailu koji je po svaku cenu želeo da ga ukloni, što je najzad učinio ukazom iz 1881. godine. Posle četvrt veka predane službe, prvi poglavar priznate autokefalne Srpske crkve, našao se na ulici, bez penzije i ikakvih sredstava za život. Čak je i najuren iz svoje kuće pa je otišao u izbeglištvo, i potucao se od Carigrada, preko Jerusalima i Bukurešta do Kijeva.
Kad je kralj Milan abdicirao, protiv njegovog povratka na mesto mitropolita, javno je uložio protest austrougarski poslanik u Beogradu Hengenmiler. Malo je poznato, ali mitropolit Mihailo je bio prvi srpski poglavar koji je uspeo da spreči potpisivanje konkordata između Vatikana i Srbije.
Veoma učeni i nadareni episkop Dalmatinsko-istrijski od 1890. do 1911. godine, dr Nikodim Milaš, nekoliko puta je predlagan za mitropolita cetinjskog i sarajevskog. NJegovi neprijatelji, lansirali su optužbe da je on po nalogu austrijske vlade napisao brošuru o bosansko-hercegovačkoj crkvi, kako bi se domogao mesta sarajevskog mitropolita. Pošto nije mogao da izdrži te optužbe, sklonio se u Srbiju i postao rektor Bogoslovije. Ni tu nije bio bolje sudbe. Liberali, a i neki profesor s njegovog fakulteta, širili su glasine da ga je poslao Beč da unijati Srbe. Vratio se u Zadar razočaran, gde je napisao svoje životno delo "Crkveno pravo".
Misteriozna smrt patrijarha Varnave
Patrijarh Varnava Rosić pos-tao je u tridesetoj episkop, u četrdesetoj mitropolit, a u pedesetoj patrijarh. Na čelu SPC bio je samo sedam godina, od 1930. do 1937. godine. Kralj Aleksandar kao da nije znao za njegove reči: "Nisam dovoljno poslušan da bi bio zapovednik", pa je verovao da je u Varnavi dobio poslušnog patrijarha, koji će crkvu učiniti servilnim slugom države kako je to bio običaj u Srbiji. Umesto toga, Varnava je od rascepkane SPC u šest raznih zakonodavnih, administrativnih, finansijskih i jerarhijskih područja, novim Ustavom crkve i strogim pravilima ustrojio SPC na moderan način i uspeo da je odvoji od države. U njegovo vreme počela je gradnja mnogih hramova pa je započeta i izgradnja hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu.
I Varnava je živeo u teška i nesigurna vremena dolaska nacista na vlast u Nemačkoj, ubistva kralja Aleksandra i Španskog građanskog rata. Pokazao se postojanim i čvrstim, naročito prilikom pokušaja stvaranja konkordata između Vatikana i Jugoslavije. Bio je nepopustljiv, ne zato što je načelno bio protiv konkordata, nego zato što je smatrao da taj sporazum favorizuje katoličku i islamsku crkvu na račun drugih verskih zajednica u Jugoslaviji. Preminuo je iznenada i misteriozno u 57. godini života i ni do danas nije potvrđena ni opovrgnuta teorija da je otrovan upravo zbog svog nepomirljivog stava oko konkordata.
Varnavin naslednik, patrijarh Gavrilo Dožić pokazao se još nepopustljivijim i tvrđim orahom. Kad je Konkordat izglasan, on je ekskomunikovao iz crkve predsednika vlade Stojadinovića. Konkordat je ubrzo povučen, a Vlada je morala da prihvati sve Dožićeve zahteve: da se ukine cenzura i zabrana crkvene štampe, amnestiraju i vrate svi kažnjeni i otpušteni sveštenici i da povuku sve konsekvence državni službenici koji su primenjivali represalije protiv sveštenstva i vernika.
Zahvaljujući patrijarhu Dožiću, odbranjena je autonomija Hilandara, kada je posle egzodusa Grka iz Turske posle Prvog svetskog rata, grčka držva oduzela sva manastir-ska dobra i imanja na Svetoj Gori. Dožić je 1993. godine izdejstvovao poništenje te odluke i time odbranio autonomnost Svete Gore i svih svetogorskih manastira.
Bookmarks