Tema: O kraju sveta - Mitropolit Veniamin (Fedcenkov)

O kraju sveta - Mitropolit Veniamin (Fedcenkov)

"RUSSKOE ZERCALO"
Moskva, 1998.




Mnogopoštovani baćuška o. Aleksandar![1]



Blagosloven Bog naš, "Kojim živimo, i krećemo se, i jesmo" (Djela Ap. 17:28).

Pitate me za bavljenje pitanjem o blizini i rokovima kraja svijeta. Neću na to odgovarati direktno. Nego ću samo napisati - kako na to reaguje moje srce i svijest religiozna?.. Gospode, blagoslovi!



1. Ja takvim pitanjima neću da se bavim, jer smatram da sam nemoćan da ih definitivno razriješim ni u jednom ni u drugom smislu. A što se tiče pitanja o roku, ja se čak religiozno bojim da mu pristupim: neka me pomiluje Gospod od takve drskosti!

2. Za mene je očigledno - do bolne opipljivosti - da je moj najglavniji zadatak spasenje, konkretno - neophodnost neprekidne borbe sa grijesima, molitve, ispunjavanja najbližeg duga i čitavog niza drugih, za mene i bližnje važnih djela. Zbog toga bi bavljenje takvim stvarima (o rokovima naročito) za mene bilo isto kao kada bi bolesnik, batalivši brigu o tome kako da se izliječi, počeo da izučava: kad će umrijeti? I šta će poslije toga biti sa njim?

Možda oni mogu da usklade i "izučavanje" i liječenje? - Ne znam... Ali sumnjam... Bilo kako bilo, ja za sebe pišem: meni - nije do toga! Boli me čak i kada samo pomislim da se bacim na takva pitanja. O, Bože! Budi milostiv prema meni, okajanom, mnogogrešnom, pustom ("Čertog Tvoj viždu, Spase moj, ukrašeni, a odeždi ne imeju - vojti v njego"[2]).

A ljudi se danas, kao Eva, petljaju u ono za šta nisu sposobni i šta im nije potrebno: jedni na spiritizam, drugi (a to su psihološki "desničari", "monarhisti"? Nije li tako kod Vas u P.?) u "ultra-pravoslavlje" o kraju svijeta... I neizostavno sa prebrojavanjem. Bolest je ista, samo su dvije forme; oba pravca skreću sa pravog puta. "Nije veliko vidjeti Angele, - govoraše sv. Antonije Veliki, - veliko je svoje grijehe vidjeti".

3. Što se tiče suštinskog odgovora na pitanje o kraju svijeta, kod mene, ubogog, formiralo se ovakvo mnjenje:

a) Može biti da mi preživljavamo pretposljednju etapu svjetske istorije (Filadelfijske, Otkr. 3. gl.[3]); b) a može biti da i nije tako; jer mogu se obratiti još Japanci, Kinezi, Indusi (700 miliona); v) ne znam; g) bilo kako bilo, misao o kraju koji se približava uznemirava i pobuđuje da se oštrije napreže slabo stremljenje ka spasenju.

4. Što se tiče "1000-godišnjeg" carstva, to je čista fantazija, koja dolazi od religioznog osiromašenja, a kao posljedica toga - dovodi do priljepljivanja čulnom poimanju stvari: pravoslavnoj religioznoj svijesti savršeno je očigledno da je Carstvo Božije unutrašnji blagodatni život, kako je govorio prep. Serafim, i kako je otkriveno u riječi Božijoj.

A to Carstvo Božije je od samog dolaska Gospoda Isusa Hrista "došlo u sili", to jest, u punoći.

Šta je ono? Uporedite Mt. 16:28 i Mk. 9:1. Kod prvog - "Sina Čovječijeg, dolazećeg u Carstvu Svojem"; kod drugog - "Carstvo Božije, došavše u sili". Znači, Carstvo Božije otkrilo se u Isusu Hristu. Kako?.. I "poslije toga" uze tri učenika i t.d. - i preobrazi se... Slično se desilo i sa prep. Serafimom pred Motovilovim.

Carsto Božije - to je projavljenje Božanstva, oboženje čovjeka i čak proslavljenje "tvari" (odežde). Znači, onda, sve to nam je već dato! A veće od toga ne može biti ništa. Šta to još hoće ljudi?

Nije valjda da hilijastičke čežnje, koje, na kraju krajeva, imaju čisto zemaljski karakter, mogu biti "veće" od toga? Nikako! Ubogomu su one dosadne[4]. A ono što je radosno, dato je čak i nama: život u Bogu... "Pravednost, i mir, i radost u Svetom Duhu" (Rim. 14:17).

A inteligencija, zaražena materijalizmom, - u konkretnom slučaju - samo na polovinu materijalistički, sve, gradi li, gradi "Carstvo Božije na zemlji", kao i prije revolucije... I indirektno podržava socijalističke ideje...

Oh! nemam volje ni da pišem o tome... Dosadno! Dosadno! I očajno staro!.. Bolest "paralize progresa".

A ako je Carstvo Božije Blagodatno Carstvo, ili, drugim riječima: preobraženje čovjeka i svijeta Duhom Svetim, onda je ono Njegovo djelo, a ne naše. Mi ga ne možemo sazidati; pa to je azbuka.

A ako je tako, onda je na nama da se pripremamo da ga primimo. Kako? - Očišćenjem, pokajanjem. I opet se vraćam na isto ono, na "svoje" djelo: bori se sa grijesima, moli se (Lk. 21:34-36), budi bodar i trezven, i ne bavi se jalovom aritmetikom.

5. Znam, "oni" mogu da mi prigovore (djelimično ste i Vi pisali)... A ja nemam ni namjeru da raspravljam o tome; jer, ovo ja o sebi pišem. A ja mislim ovako: NISAM JA, mnogogrešni, TAJ koji će da se bavi time!

Nehotice mi padaju na pamet dva slučaja iz drevne prošlosti: sv. Antonije Veliki je jednom prilikom razmišljao o "dubinama domostroja Božijeg i sudovima Božijim, pomolio se i kazao: Gospode! Zbog čega neki od ljudi dostižu starosti i stanja nemoći, a drugi umiru u djetinjem uzrastu i malo žive? Zbog čega su jedni siromašni, a drugi bogati? Zbog čega tirani i zlotvori uživaju u blagostanju i obiluju u svim zemaljskim dobrima, a pravedne ugnjetavaju napasti i nesreće?"

Dugo je on bio obuzet tim mislima, kada mu je odjednom došao glas:

"ANTONIJE! SEBE GLEDAJ I NE PODVRGAVAJ SVOJEM ISTRAŽIVANjU SUDBINE BOŽIJE; ZATO ŠTO TO DUŠI ŠKODI" (Otečnik Ep. Ignjatija Brjančaninova).

Drugi slučaj, iz života sv. Pimena Velikog, vrlo poznat.

Dođe kod njega učeni "bogoslov" iz Aleksandrije, Evagrije. Ali sv. Pimen ne htjede da ga primi. Ovaj se rasrdi i htjede da ode, ali je ipak prvo rekao poslušniku sv. Pimena:

- Reci Avvi da ja dođoh ne radi čega drugog, do da besjedujem o bogoslovlju.

Ovaj prenese to sv. Pimenu. Sv. Pimen opet odbi da ga primi. Razdraženi Evagrije već bijaše pošao natrag; ipak, odlazeći, reče:

- Pođi, pitaj ga: zašto ne htjede sa mnom da razgovara?

Sv. Pimen mu je preko poslušnika odgovorio:

- Reci mu: ti si od viših, a ja - od nižih; ti mudruješ o nebeskom, a ja sam naučio samo da se u zemaljskom snalazim; ti hoćeš da razgovaraš o Bogu, a ja poznadoh samo svoje strasti. E, da si me pitao kako istjerati plotsku ili neku drugu strast, ja bih ti odgovorio!

Evagrije se smirio; poslije toga, oni su dugo besjedovali o strastima... (Drevni Paterik). Eto, tako činjaše oci!

A mi još nismo počeli ni da se kajemo kako valja; jer, kad čovjek počne da se kaje, njemu tada zaista teško biva da "bogoslovi". Sv. Jovan Lestvičnik upravo tako i govori: "Koji se kaje ne treba da bogoslovi". A šta onda reći o onome koji još nije počeo ni da se kaje?.. Avaj: jao nama!

I još: "tanane "istraživačke" besjede o Bogu, kao i čitanje prefinjenih razmišljanja o Bogu - isušuju suze i tjeraju od čovjeka umiljenje" (Otečnik).

Ali i ovo je previše... Sam padoh u grijeh koji osuđujem: mnogoglagolanje. Oprosti mi grešnom, Gospode. Pomolite se za mene.



Nedostojni i Vama dobronamjeran Episkop

Veniamin. 1925 / 13 / 11 n.s.



P.S. A eto, tamo, u Rusiji, spasavaju se "malo" drugačije: krstom, stradanjima. Dovde su došla dva pisma, jedno na moje ime: progoni... Starija sestra C. sestrinstva u P. crkvi u Sevastopolju je bila strpana u istražni zatvor, zatim prognana u Vologdu, a potom u Krasnojarsk... Iz Sevastopolja...

Eto, to je spasenje sebe i Rusije. A mi!? O, slovesnici! (intelektualci, mudraci... knjižnici...) Jao, jao nama!

...U Simferopolju - hramovi prepuni. Služili i jutarnju i liturgiju noću; jer, boljševici naredili da u 10 sati ujutro svi moraju biti na službi u njihovim ustanovama... "Jedva sam se progurala da uđem u crkvu" (piše jedna bivša liberalna gospoja); "kad su izlazili iz hrama, sjetili su se prvih hrišćana, koji su se takođe molili noću u katakombama"... A mi?.. Hoćemo li to mi Rusiju da spasemo?

E. V.

1925-25-26/II-10-11/III

Mol.sv.o.P.G.H.B.n.p.n.g.[5]

Mnogopoštovani baćuška o. Aleksandar!



Vaša pisma me nehotice tjeraju da se zamislim nad pomenutim pitanjem i da ponešto od toga i zabilježim; to ću Vam i poslati. Pisaću (i možda ne jednom) bez naročitog sistema, "slučajno", šta Bog pošalje.



I. Sveopšte očekivanje kraja svijeta



1. Jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam ja gledao u svom vijeku - ranije je bio, naime, tolstojevac, ali se raskajao - Sergej Nikolajevič Durilin (Moskovljanin), neposredno pred, ili čak u vrijeme ruske revolucije, interesovao se pitanjem vjere u bliski kraj svijeta - kako kod Rusa, tako i kod drugih naroda. Lično mi je o tome pričao u Moskvi[6]. On je došao do izuzetno interesantnih - pa čak i djelimično neočekivanih - zaključaka, pogotovo o Rusiji. Uvriježeno je, naime, mnjenje da se iščekivanje smaka svijeta podudara sa nekim istorijskim katastrofama (ratovima naročito). I to je, jednim dijelom, tačno. Tako, na kraju krajeva, i mora biti, prema pretskazanju Gospoda. Ali te pojave se ne poklapaju uvijek i u svemu.

S.N. Durilin[7] bilježi sljedeće istorijske činjenice.

a) Rusija preživljava tatarski jaram. Vremena teška. Međutim, ni kod koga ni pomisli o kraju svijeta, čak ni da je Rusiji kraj. Naprotiv: veliki svjetilnik Rusije svete, prep. Sergij, i sam gradi, i ptičići koji izlijeću iz njegovog gnijezda - takođe grade, ne misleći o kraju... Tatari izginuše. Sveta Rusija ustaje i duhovno okrepljuje.

b) Mutna vremena. Mnogo podsjećaju na dane boljševizma. I opet - u crkvenoj literaturi nema šta da se pročita o kraju svijeta. Mutež je nadvladan. Rusija se opet podiže, državno raste.

v) Ali sad dolazi nešto neočekivano: uprkos moći koja se stalno uvećava i raste, pojavljuju se ideje o antihristu... Naravno, i naš raskol je mnogo doprinio tome; i podudaranje 1000 godina i +666 (godina velikog Moskovskog Sabora), to jest, čisto proizvoljno izračunavanje vremena drugog dolaska. Ali više od toga naše je pretke porazio pad pravoslavlja na vrhovima i uticaj "bezbožničkog" Zapada. U ovome je, nesumnjivo, bio glavni uzrok iščekivanja antihrista; na njega je mnogima ličio (čak i onima koji nisu bili raskolnici) Petar I. "Gaženje blagočešća"... "Mi stojimo za novu vjeru", - govorili su u povicima svojim kozaci i strijelci... I to se široko rasprostranilo u narodu... Ali carevanje se Petrovo završilo; kraj svijeta, pak, nije nastupio.

Međutim, prepadnuta pomisao se više ne smiruje: od tog vremena više nema ni jednog istaknutog podvižnika koji se ne bi doticao pitanja o kraju svijeta. Počevši od svetitelja Tihona Zsdonskog, preko Serafima Sarovskog, pa sve do staraca Optinskih i o. Jovana Kronštatskog, - svi govore o kraju svijeta koji se približava. U isto to vrijeme, Rusija, naprotiv, sve raste i raste, i kao država, i kulturno. Upravo ta nesaglasnost je i zapanjila S.N. Durilina.

I ona zaslužuje pažnju... Zbog čega - vidjećemo kasnije.



2. Čini se, on je obraćao pažnju i na analogni fakat u drugim zemljama. Veoma je simptomatično to što se iščekivanje kraja svijeta rasprostranilo po cijelom svijetu, i nepravoslavnom. Sam sam o tome čitao, kod katoličkih pisaca. Ali naročito je simptomatična pojava specijalne sekte "adventista", koji uče o skorom dolasku Isusa Hrista i koji određuju datume Njegovog dolaska.

Neka je to (kao što i jeste) "sekta", drugim riječima, lažno učenje, ali samo njeno pojavljivanje je veoma karakteristično. Uz to - mjesto gdje se ona rodila bilo je Amerika, to jest, zemlja sa najvećim "blagostanjem" na svijetu: bogata, obezbijeđena, udobna, zemlja koja se naslađuje "dobrima" kulture i svim plotskim zadovoljstvima, od milijardera do radnika. Opet - čudno...

I, osim toga, religioznost tamo uopšte nije u naponu, da bi se mogla očekivati pojava ideje o kraju svijeta.



3. O čemu govore te pojave, koje se očigledno ne mogu uklopiti u uvriježeno mnjenje o pojavama iščekivanja kraja svijeta?

Duša čovjekova je u cijelom svijetu osjetila vlastito umiranje: nema ona više čime da živi. Tijelo je postalo bog - "bog im je utroba" (govoraše ap. Pavle); a duša - u zapećku, ili se čak i potpuno negira njeno postojanje. "Kultura" je isključivo materijalna; na duh je krenuo pogrom. To su Evropljani shvatili. I naši preci su to osjetili, i to još mnogo ranije od Evropljana, jer su bili mnogo zdraviji duhom.

A sada boljševizam - kao rezultat cjelokupne te najnovije "kulture" - na očigled svih sve ubjeđuje da su predosjećanja naroda i svijeta bila savršeno ispravna. I tu i jeste opravdanje svih iščekivanja i traženja.





II. Kada će, ipak, biti kraj svijeta?



Ali sasvim je drugo, naime, pitanje o trenutku kraja. I ako Crkva i može da blagoslovi iščekivanje, - prema određivanju tačnog datuma se mora ponašati sasvim drugačije.

A evo zašto (pored onoga, što sam Vam već napisao).

a) U Svetom Pismu apsolutno jasno se zabranjuje to izračunavanje... Doduše, zapovijeda se da se na osnovu prvih listića na smokvi zaključi da proljeće dolazi uopšte; ali nedjelje njegove mi ne znamo. Naprimjer, sada kod nas cvjetaju šljive... I odjednom - već drugi dan udario mraz... Druge voćke, propupale, ali ne cvjetaju; zaustavile se... Ipak, jasno je, razlika može biti samo u danima, u nedjeljama eventualno... A proljeće se ne može zaustaviti... Tako je i sa pitanjem o kraju svijeta.

- Kad će biti kraj svijeta? - pitaju Gospoda. Niko ne zna; samo Otac Moj... "A i nije vaš posao da znate vremena i rokove koje Otac položi u Svojoj vlasti" (Djela Ap. 1:7)... Ne znam: može li biti jasnije i kategoričnije izražena zabrana određivanja rokova?.. Čisti grijeh! Drsko protivljenje Riječi Gospodnjoj! I kako se to ljudi ne plaše da izračunavaju rokove?

b) A ako se čak i misli u uopštenim (a ne tačno određenim) procjenama - i tada se ne smije biti uvjeren da su iščekivanja opravdana i nesumnjiva; konkretno, i o Rusiji. Čak i ako se pretpostavi da će ona sama i da skonča, odnosno, da je za nju zaista nastupio "kraj svjetske istorije", kao što se nešto slično već desilo sa Grčkom - niko ne može sa garancijom pobijati da se na njenim razvalinama neće razgorjeti nove hrišćanske zemlje Azije, kao što se mi, sloveni, razgorjesmo uz jedva tinjajuću kulturu Grčke.

v) Ali ako se to i ne dogodi, i tada ipak niko ne smije da se drzne pa da određuje rokove. 5-20 - 50 - 100 godina - sve su to cifre, za istoriju vrlo neznačajne.

I prep. Serafim, na kojeg vole da se pozivaju očekivaoci i tragači za godinom smaka svijeta, kategorički je odbijao od sebe odgovor na to pitanje. Kada je jedan brat bio naumio da ga zapita o vremenu drugog dolaska, prozorljivi ugodnik ga je sam preduhitrio:

"Radosti moja! Previše visoko ti misliš o ubogom Serafimu: ja da znam kad će biti kraj svijetu ovome i taj veliki dan u kojem će Gospod suditi žive i mrtve i vratiti svakome po djelima njegovim! NE, TO ZNATI - ZA MENE JE NEMOGUĆE!"

Ako je ovaj veliki sveti tako odlučno rekao to za sebe - kako onda mi smijemo uopšte da drznemo i da pomislimo na to! Treba imati veliku duhovnu lakomislenost, i veoma visoko o sebi mišljenje, da bi se bavio onim što je Sam Gospod zabranio, i od čega se otkazao ugodnik koji je u sebi javno imao Duha Božijeg.



III. Kraj svijeta očekivati u naše vrijeme, ili ne?



Ja mislim: NE!

Neka me pomiluje Gospod zbog ovoga. Na ovakvo, pak, mišljenje, mene navodi mnogo toga, a prije svega - sama riječ Božija.



a) Vi znate da se na mnogo mjesta ukazuje na jedan od najnesumnjivijih priznaka približavajućeg se kraja svijeta: to je upravo njegova NEOČEKIVANOST. Pri tome, dati termin treba shvatati ne samo u smislu "iznenadnosti" časa, nego još više u smislu - ODSUSTVA IŠČEKIVANjA KRAJA. Poslušajte. Ljudi će jesti, piti, graditi i t.d. kao pred potopom... Doduše, može neko da kaže da se to misli na grešnike, nevjernike... Tačno - djelimično... Ali nije samo to. Priča o djevama kazuje da su "zadrijemale" čak i mudre djeve... Zbog toga i druge riječi: "ne znate kad će doći", "budite budni, da vas u onaj čas ne bih zatekao da spavate" - govore da ta opasnost prijeti čak i vjernicima. Analogija sa ap. Petrom, Jakovom i Jovanom - u vrtu Getsimanskom: spavali u strašnom času Ženiha-Gospoda.

Ali čak i ako se dopusti da se ovdje radi upravo o "času", a ne o drugom, mnogo neodređenijem trenutku, ako se dopusti da će usnuti samo lude djeve i u zlu ležeći svijet, a ne i učenici (mada ja mislim da to nije tačno: "i mudre" "zadrijemaše", to jest, na neko kratko vrijeme, i one su se bile zaboravile"; i tada se uopšte ne dovodi u sumnju da ljudi - sav svijet - ne samo da neće iščekivati kraj, nego će pred kraj, baš naprotiv, svi tvrditi i misliti da se uselio "mir i sigurnost" (1 Sol. 5:3). U naše vrijeme mi vidimo upravo suprotno: sveopšte nezadovoljstvo, smetenost, "izdisanje od nadolazećih katastrofa", iščekivanje kraja ili, u krajnjem slučaju, katastrofa svjetske istorije. O "miru i sigurnosti" svi samo maštaju, ali baš njih nema... Samo to savršeno nesumnjivo govori da kraj svijeta - nije danas, nije sad. A kada je onda? - Pa, ne znam. Ali mislim da treba da prođe još dosta godina, da bi čovječanstvo ušlo u potrebno stanje (iako će to stanje biti samo prividno, površno, privremeno i, naravno, vanjsko, zemaljsko, a ne unutrašnje, ne duhovno) "mira i sigurnosti"... Da bi "svi" mogli da "kažu": "No, napokon i mi dočekasmo red i mir"... A takve se stvari ne rade za koju sedmicu ili mjesec, nego godinama, decenijama...

b) Drugo obilježje - obraćenje jevreja vjeri. O tome bih mogao što-šta da napišem, ali reći ću ovdje samo kratko... I Sam Gospod na to ukazuje: "Ostade dvorište vaše pusto, sve dok ne povičete: blagosloven je Onaj Koji dolazi u ime Gospodnje"... I još: Jerusalim će biti u vlasti neznabožaca, dok se ne ispune vremena neznabožaca (neznabožac, paganin, u Jevanđelju se protivopostavlja Judeju).

Ap. Pavle (Rim. 9) kategorički govori da će se "sav Izrailj" spasti, - kada neznabožački svijet prestane da daje nova čeda Crkvi (podrazumijeva se - ne jedinice, nego mase narodne, to jest, kada se završi "epoha" popunjavanja Crkve paganskim narodima). "Sve" - to jest, mase Izrailja, a Izrailj istinski ne po bukvi, nego po duhu (uporedi Rim. 11:26 sa Rim. 2:28-29).

Sv. Jovan Bogoslov pretskazuje Crkvi Filadelfijskoj ("bratoljubivoj") da je njih malo, ali će istiniti Judeji "iz sotononog zborišta" (kakvi će biti oni koji će sebe nazivati Judejima) prići i pokloniti se pred hrišćanima (Otkr. 3:9). I sv. Jovan Damaskin - da će se jevreji pred krajem svijeta obratiti, mada sam moment tog obraćenja njihovog on pomjera na posljednje godine: "Biće poslani, - govori on, - Enoh i Ilija Fezvićanin, i oni će obratiti srca otaca ka djeci, to jest, Sinagogu - ka Gospodu našem Isusu Hristu i ka propovijedi apostola; i umrtviće ih (antihrist)" (Tačno izloženje vjere, 267. str.).

Ali čak i ako samo obraćenje jevreja bude u posljednjim godinama - ipak ono mora biti istorijski pripremljeno. A za to su potrebne opet - ne mjeseci, nego godine i decenije... Psihološki i politički ka tome ih gura sama istorija... I to se već sada polakao priprema... Mogao bih da se sa Vama podijelim o onome što sam sam uočio, ali neka to ipak bude drugi put... Vidio sam prkerasne hrišćane iz jevreja... Ali mase njihove (čak i pravovjernih) se još nisu probudile. Slijedi, nije još kraj svijeta i zbog tog razloga.

v) Kao potvrdu ovoga pozvaću se i na dva veoma karakteristična svjedočanstva.

Svt. Tihon Zadonski je u viđenju Božije Majke, Koju je pratio ap. Pavle, pitao i za kraj svijeta. A ap. Pavle mu je odgovorio riječima upravo iz svoje Poslanice: "Kada budu govorili: "mir i sigurnost", tada će ih iznenada stići pogibija" (1 Sol. 5:3).

Prep. Serafim takođe je jednoj od svojih duhovnih kćeri, Divejevskih sestara, rekao: do antihristovskih vremena nećete doživjeti, a vremena antihristova ćete preživjeti.

Kakve riječi!

Danas Rusija (ona pogotovo) preživljava ta vremena... Ona su stvarno antihristova po svojoj suštini, pa čak i po razmjerama... Ali, vidite, ta će se vremena, znači, "preživjeti", to jest, između njih i antihrista će biti jedan drugačiji odsječak vremena, to jest, mirni, vrijeme mira i blagostanja.

Slično su, koliko sam imao priliku da čujem (čini mi se, opet od S.N. Durilina), govorili i Optinski starci: poslije ovih užasa biće 70 godina zadivljujućeg procvata i vjere, i blagostanja u Rusiji... I tek potom - još užasnije... I - tek nakon nekog kratkotrajnog prividnog govorenja: mir i sigurnost - dolazi kraj...

Psihološko-istorijski to bi trebalo da se posmatra ne samo kao vjerovatan, nego i istorijski NEOPHODAN uslov - to, da dati trenutak Rusija izživi i PREODOLI. I više argumenata govori u prilog tome, nego da će ona duhovno poginuti nepovratno, ili da će se čak podijeliti napola, na bezbožnike i hrišćane, kao što se, u svoje vrijeme, Zapad podijelio na katolike i protestante...

I tako, dakle, još se (čini se) ne mogu vidjeti godine kraja svijeta; mada mnogo toga govori u prilog ubjeđenju da, izgleda, svijet dolazi do svojeg završetka.

g) Tako misle mnogi savremeni posmatrači. Svetogorski starci su ovog ljeta jednom ruskom hodočasniku (B.P. Apreljevu) odlučno tvrdili da su oni ubijeđeni i da je za njih "nesumnjivo" nastupanje posljednjih vremena.

Savremena katastrofa - govori i knjaz E. Trubeckoj[8] ("Smisao života"[9]) - "daje osnovu da se govori o promašaju, o katastrofi svjetske kulture, koja se jednim dijelom već odigrala, a drugim se nadvila nad svijet. Pred našim očima apokaliptičko viđenje zvijeri koja izlazi iz bezdana oblači se u plot i krv <...> Svuda svirepo orgija adski vihor sveopšteg razrušenja. Sotona se obnažio, i svijet je postao pakao. Crkva je postala stjecište mržnje koja se rasplamsala u svijetu <...> I u toj mržnji je sva suština pakla, sav njegov neobuhvatni tamni bezdan".

Ali i on vidi preporod Crkve: "Usred sveopšteg razrušenja, samo se u njoj projavljaju sile graditeljne. Crkva se okuplja i organizuje <...> Jednom riječju, počinje proces crkvenog preporoda".

I mada su "svi znaci blizine kraja vaseljene koji su ukazani u Jevanđelju prisutni u NAŠE vrijeme, ipak mi moramo biti izuzetno oprezni kada iz toga izvlačimo zaključke." "Nije prvi put" da su pretskazivali rokove. Ali su "svaki put bili u krivu oni koji su Jevanđeosko pretskazanje vezivali za neki određeni datum, štaviše - i za određenu epohu u istoriji <...> A u isti mah svaki put je bilo i velike istine u tim predosjećanjima".

Katastrofe i očekivanja "uvijek označavaju <...> stvarno <...> približavanje kraja".

A datum se ne zna.

"Katastrofičnost" epohe preživljavaju i drugi ruski bogoslovi i mislioci (arhiep. Teofan, prot. S.N. Bulgakov i mnogi drugi ljudi, mirjani)...

Isto to preživljavaju čak i zapadni mislioci, kao što je npr. O. Špengler ("Propast Zapada"[10]); to se primjećuje i na međunarodnim hrišćanskim konferencijama studenata, - što Vi, vjerovatno, znate po Mančesterskom pokretu iz 1925. godine.

IV. Sve ovo nas obavezuje - na šta?



(Ako čak i nije "danas", ali se ipak približava (blizu je) kraj?)

To pitanje, već, za svakog od nas ima realan i ogroman značaj, - u ličnom životu i u praktičnom ponašanju.

Navešću u obliku kratkog konspekta...

a) Da! Mi moramo iz pređašnjeg "lagodnog života"[11] izaći u atmosferu iščekivanja, "svetog nemira", revalorizacije ... "Budite budni" - to je prvo što govori Gospod.

b) "Biti budnim" se mora biti naročito zbog toga što će svuda biti veliko "razdjeljenje": u porodicama, među drugovima, u životu svijeta, pa i u životu Crkve! O! Kako će to bilo bolno, kako će biti teško snaći se... "Mi smo pravoslavni!". "Niste! - Mi smo!" ... "Niste ni vi, ni oni, nego smo mi, treći, pravi pravoslavci"... Skrbi podjela treba očekivati i u Crkvi. U Rusiji se to već i čini (živa crkva, ukrajinska samosvetačka i t.d.). Čini mi se, do toga će doći i kod nas, u emigraciji... Pomozi nam, Gospode! To je i bolno, i strašno, a zahtijeva i hrabrosti...

v) Još strašnije je da ti sam otpadneš od istinite Crkve, ili da upadneš u zabludu. Neka te i osude nepravedno - samo da ostaneš u "malom stadu"... A ako se i sam zapetljaš?.. A pitanja se i ovdje, u emigraciji, roje li, roje...

Zbog svega toga mora se sa svakom mjerom držati "Crkvenog" puta... Ali, da li će se taj put podudariti sa onima od nas koji o sebi govore kao o Crkvi... Tu se neće biti lako snaći...

g) Gdje se onda poučiti? Iz dva izvora: iz svetootačkog i Jevanđeoskog učenja; ali, ni to nije dovoljno: neophodno je živjeti u skladu sa njima, da bismo se udostojili da primimo svjetlost istine; ali, i to je, najvjerovatnije, malo: treba još i "savjet" među "braćom" imati... A više od svega, meni se čini, se treba moliti i podvizavati u POKAJANjU... Molite se i nemojte sebe otežavati neuzdržavanjem...



A sve se to svodi na još veće: "Vi, pak (a Vi - nasuprot centripetalnoj, vanjskoj "djelatnosti", pod kojom podrazumijevam i samo bavljenje takvim stvarima, u detaljima, a tim prije u određivanju datuma) NA SEBE GLEDAJTE (Lk. 21) (tj. ustremljujte se u sebe, u dušu svoju, a ne na vanjske događaje). Možda je to za Vas i dovoljno?

Pismo ću da završavam riječima dvojice ljudi, veoma različitih, i po porijeklu, i po duhu, ali koji se u tom pitanju potpuno slažu...

"Osnovni ton" pretskazanja Hristovih može se svesti na četiri riječi: "Čuvajte se!" "Pazite!" "Trpite i molite se!". To govori jedan zapadni naučnik - hrišćanin, mada i anglikanac po vjeroispovijesti...

A evo šta mi je napisao jedan mladi sveštenik, koji se ranije zanosio revolucijom, i to boljševičkog pravca:

"Mi hoćemo - možda i veoma, veoma silno - da se bacimo u zagrljaj Ženihu, Koji u ponoć dolazi; a ovamo - svojeg ulja za fenjere nemamo, nego na dug od drugih pozajmljujemo. SVOJEG PLAMENA JOŠ STEKLI NISMO. Ono, doduše, izgleda kao da vanjski čovjek i zaista "trune", ali sporo, veoma, veoma sporo... A i to - treba li da nas zbunjuje? Zar nije to najbolja garancija vječnosti... i očišćenja?"

Ne znam - šta da odgovorim na ovo pitanje. Može li biti da je to, zapravo, znak "malojelejnosti"[12] u nama, poput onih ludih djeva?





Mnogogrešni episkop Veniamin

P.S. Molim da kopiju opet pošaljete O.V.O... Potrudite se malo... Ili, još prostije: kada pročitate pismo, pošaljite joj, i to, i ono prvo, jer Vama više nisu potrebna.

1925. 15/28 II 1 sat noći

Uoči nedjelje o izgnanju iz raja...

Bileka[13]

Mnogopoštovani baćuška o. Aleksandar!



Čestitam Vam Veliki Post.

Dobio sam Vaše drugo pismo. Potrudiću se, koliko je u moći moje "nemoći", da Vam odgovorim... I vjerujte mi: ne tjera mene moje "smirenje" da tako govorim o sebi, nego jasna svijest o tome. Jer, i ja sam preživio visokomjerno "učiteljevanje", a sada počinjem da progledavam da sam bio u velikoj samoobmani, da sam umišljao kako mnogo znam... I sada mi često na pamet dolazi pomisao: otići od učiteljevanja, zaćutati. Dva su razloga: jedan (o njemu sam već pisao) - jasno saznanje da NIJE U TOME NAŠ ZADATAK, nego je u borbi sa grijehom; drugi - spoznaja svog malog znanja...

Možete da mi prigovorite: šta bi onda za sebe neki drugi trebalo da kažu?

Ali - zar to nije svejedno - što se mene samog tiče? Zar isto, ili manje, ili veće neznanje drugih mene podiže? Nikoliko... Čak naprotiv...

Priznajem: meni izgledaju čudni i lakomisleno-drski ljudi koji umišljaju da ne samo znaju neophodno i suštinsko, nego i srljaju u zabranjeno i za svih tajanstveno i zatvoreno... Ali, ko voli - nek izvoli! A oni i ja - nismo iz iste priče! A i oni sami odbacuju ovakve kao što sam ja... I to što uopšte pišem - pišem samo za Vas, a ne za njih...

Vaš prigovor (tačnije - njihov) može biti samo jedan. A i taj - veoma slab, onako kako ga ja vidim.

1. "Blažen je onaj koji čita i sluša"... No, razmislite: zar je to prigovor koji nam se može uputiti? Zar mi negiramo čitanje? Crkva je čak ustanovila da se Apokalipsa čita u manastirima - ali ne i u hramovima (to je veoma simptomatično: znači, Crkva ne želi da se svi bave tim pitanjem), nego za trpezom, umjesto običnih čitanja žitija svetih (čini mi se, na Veliki Post). Ruski narod je uvijek čitao Apokalipsu. Pojačano je danas čitaju u Rusiji. Veoma je korisno čitati je i u emigraciji. Ali upravo "čitati i slušati", jer nije rečeno "računati" rokove (usprkos JASNOJ i KATEGORIČNOJ riječi Božijoj! Kakva se to drskost pojavila kod ljudi! Sebe nazivaju hrišćanima, a Hrista Gospoda ne slušaju!)... Čak nije rečeno ni "tumačiti", nego samo "čitati i slušati".

Ja sam - po lakomislenoj mladosti - takođe pokušavao - ali nikako ne da prebrajam! - nego samo da za sebe protumačim bitna i razumijevanju dostupnija mjesta iz Otkrovenja; ali i to - nastojao sam da se držim literature (Zbornik Barsova, Tolkovanje Sv. Andreja Kritskog i neka druga)[14].

Otvarati pečate - to je djelo ne naše, nego Samog, pak, Gospoda (pogl. Otkr. 5:4-5; 6:1-3). Zbog toga, ne samo da to nije za ljude-pojedince, nego nije u moći ni sve Crkve (Otkr. 5:2-3) da unaprijed otvara zatvoreno. Nego samo istorija, rukovođena Samim Gospodom (konsekventno, On Sam se otkriva u dejstvima istorije), skida te pečate sa tajni... Ali opet - ne sa godina, nego tek i samo sa događaja.

Zbog toga, i kada bi se cijeli Sabor latio da riješi taj predmet, on bi mogao da razmatra samo neka principijelna i opšta pitanja (hilijazam, odnos prema "aritmetičkom bogoslovlju" novoizmišljenom i tome slično), a nikako ne da se dotiče detalja teksta, i tim prije ne bi drznuo da "računa" rokove, naravno, pod uslovom da bude pod rukovodstvom Svetoga Duha i da sluša Glavu Svoju Hrista Gospoda. Zbog toga i Vi nepravilno mislite kada pišete: "Takva pitanja se mogu rješavati samo saborno, njih može rješavati samo čitava Crkva"... Neće se Crkva baviti grešnim i zabranjenim poslom. Tim prije, što se to pitanje jednom već pojavljivalo u Crkvi - i Crkva ga je odbacila. A osnovni Zakon Crkvenih odredbi je: NE RAZMATRATI PONOVO I NE RJEŠAVATI PONOVO ONO ŠTO JE BILO (dogmatičko, vjeronaučno) riješeno. To znam tačno, iz Djela Sabora.



2. O tome (to jest, o glasu Crkve) hoću još nešto da zapišem.

Ako su neki sveti oci sebi i dozvoljavali nešto slično (Papije, Justin, Irinej) - jako je karakteristično to što su se u ogromnoj većini takva učenja izvanredno privijala uz jeretike i sektante: gnostik Kernif, ebioniti, montanisti, apolinarijevci, u novije vrijeme - anabaptisti sa socijalističkim prelivima, danas - adventisti. Samo to bi bilo dovoljno da se prema takvim stvarima ponašamo ne samo sa velikim skepticizmom, nego i sa potpunim negiranjem: "Reci mi koga poznaješ (s kim se družiš, s kim se slažeš), i reći ću ti ko si", - govori poslovica.

Naprimjer, na I Vaseljenskom Saboru saveznici Arija su bili paganski filosofi; samo to već je dovoljno da nas od Arija odbije... A danas: "hiljadugodišnjaci" su drugovi socijalistima po svojim maštama o hiljadugodišnjem "zemaljskom raju"... Opasno zajedništvo... Ne postoji li kod socijalista i antisocijalista u emigraciji jedna zajednička crta? Nesumnjivo da postoji: materijalistička predstava zemaljskog "Carstva Božijeg"[15]...

A ja sam Vam još u prethodnom pismu objasnio da je priroda Carstva Božijeg - "a-materijalistička" (ovdje, na zemlji; a "tamo" će biti "novo nebo, nova zemlja", "nova tvar", "tijelo duhovno"). I u tome je korijen svih tih pitanja i odgovora na njih: Carstvo Božije - to je Blagodat Svetog Duha.

I duhonosni Svetitelji Crkve su bili odlučni protivnici hilijazma: svt. Vasilije Veliki, svt. Grigorije Bogoslov, svt. Epifanije Kiparski. Ovaj posljednji u svojim knjigama "O jeresima" (ili "Panarij") naročito razobličuje baš tu jeres (77. jeres). I poslije svega toga se nađu drznici!

Na kraju krajeva, II Vaseljenski Sabor je osudio učenje Apolinarija uopšte, a i po dijelovima, između ostalog i njegovo maštarenje o hilijazmu; zbog toga u našem Simvolu Vjere (7. član) stoje riječi: "Егоже Царствию не будет конца", što znači, ni prekida...



3. Kao zaključak opet ću se vratiti na raspoloženje i ponašanje "račundžija": no, dobro, de! dopustimo da oni (baveći se zabranjenom rabotom) i "dođu" do proračuna da će smak svijeta biti ... godine ... No, de, i šta će oni dalje raditi, kad izračunaju? Da možda kod Vas, u Parizu, već nisu izračunali? Ili će opet trebati ponovo računati?.. Jedno je jasno: treba se PRIPREMATI za kraj koji se približava, to jest, kajati se, boriti se sa grijesima, priobretati BLAGODAT BOŽIJU (a ljudi čak i ne primjećuju da je nemaju u sebi), jednom riječju: SPASAVATI DUŠU.



Zato, Vi njima recite: ajde, de, brže završavajte vi tu svoju aritmetiku, i 'vatajte se za posao! Inače - ostaćete, kao lude djeve, praznih fenjera. A vi, gdje vi bijaste? - pitaće iznenada došavši Ženih. - Mi računasmo sat Tvojeg dolaska. - Idite, ne poznajem vas, vrata su zatvorena. - "Svi se dali u bogoslove"...

Svt. Grigorije Bogoslov govori: o bogoslovlju može pričati daleko ne svako, ne uvijek, i ne pred svima. A prep. Jovan Lestvičnik: ONAJ KOJI SE KAJE NE SMIJE da se bavi bogoslovljem.



A današnji ljudi se sa spiritizma bacaju - pravo na Apokalipsu... Sve je to ista ona nesrećna bolest Evina: "Bićete kao bogovi", "sve ćete doznati" što je tajno... A tu je bilo potrebno nešto sasvim drugo: poslušanje Gospodu i nadgledanje za rajem... Oni su tada baš za znatiželju bili izgnani otuda...

Uzgred: danas se pjevalo o raju (svenoćna pred nedjelju Praštanja).

Molio bih Vas (ne radi osuđivanja) da se malo zagledate u duševni lik ovih novih gatara i da mi napišete, da bih provjerio svoje pretpostavke: ko su oni? kakvi su po životu? jesu li obezbijeđeni finansijski? kakvo je bilo njihovo prethodno duhovno stanje? stepen političke angažovanosti? dosadašnji materijalni i socijalni status?

Na ovom bismo mogli i da završimo. Ali ostaje još jedan kamen spoticanja.



4. "Starci su rekli"...

Prije svega, treba provjeriti: KOJI KONKRETNO? Šta!? su govorili? Nije valjda o konkretnim datumima (godinama)? Nije valjda da su o hiljdugodišnjem carstvu govorili... Ne vjerujem...

A ako su i govorili - to samo znači da ti starci nisu od Boga, ili im je taj put Bog dopustio da pogriješe... Ponekad su i oci bili u zabludi.



Konkretno: za kraj svijeta, kao što Vi vrlo dobro znate iz Poslanice Solunjanima - griješili su prvohrišćani; griješili su i neki od svetih otaca V vijeka, na primjer, bl. Avgustin (čini mi se) je mislio da je kraj blizu; kod svetitelja Tihona Zadonskog se ukazuje na blizinu kraja i na ostvarenje proročanstava (ali godine on nije prebrojavao, i hilijazmu, naravno, nije učio). A ipak - svijet je nastavljao da postoji... U XIX i XX vijeku počeli su naročito napregnuto da čekaju blizinu kraja. Rasprostranjena knjiga Nilusova daje dovoljno materijala za to. Dodajte još na to i o. Jovana Kronštatskog. Vjerovatno, od početka hrišćanskog svijeta nije kod hrišćana bilo takvog predosjećanja blizine kraja, kao danas... Pa čak i po cijelom svijetu... I mnogo ima osnova za to...

Ali kategorički tvrditi, a tim prije određivati godinu - apsolutno je nerazumno. Neka nas iskustvo koje nam daje istorija nauči tome. Evo, adventisti su takođe, i to ne jednom, sa svojim izračunavanjima padali u zabludu: prvo su ukazivali na 1924. godinu. A ona - samo što je prošla: Bogu hvala! A prije njih su govorili: 1884. godina... Već osamdeset godina ima od tada... I dan u mjesecu (22. oktobar) su bili utvrdili... Sad su odgodili do 1932. godine... A oni "blagorazumniji", ne želeći da rizikuju svojim autoritetom, - odbrojali su svijetu da će živjeti još tri četvrtine vijeka (do 1995. godine).

Ali za to i jesu sektanti, da bi padali u zabludu i druge u zabludu odvodili. Ali, neko će reći: a šta je sa "starcima"?..

No, pa šta? I oni mogu biti u zabludi. To jest - u kakvom smislu u zabludi? - Sa jedne strane, oni su, u suštini, u pravu, jer svojim čulom čuju (a to ne mogu čuti oni koji su "tvrđi na uvu") i daleki, najudaljeniji grohot groma, jer oni osjećaju grmljavinu koja se sve više i više približava... Ali u proračunima oni mogu i da pogriješe, tim prije što njihov prefinjeni sluh to valjanje nadolazeće grmljavine osjeća jače nego što ono ustvari jeste. A, osim toga, grmljavina može biti i lokalnog karaktera, a ne vaseljenskog... Grčka je skončala poslije Rima; a sama je skončala pri procvatu Trećeg Rima... Ko zna? Možda će još Kinezi, Indijci, Japanci... dati svijetu i Pečerske Lavre, i nove svete Antonije i Teodosije, i Sergije, i Serafime... Kako to znati? No, možda će se desiti da Rusija skonča (mada ne mislim tako), a da će, umirući, roditi istok hrišćanski?!.

Vjerovatno će i Rusija još preživjeti blještavi - i duhovno, i politički, i moralno - cijeli vijek poslije ove očistiteljne grmljavine i pomora? Optinski starci kao da su o tome govorili[16]... Možda. A možda i nisu.

Ali još NIJE kraj svijeta (iako je, vjerovatno, epoha njegovog uvoda: filadelfijski period u početku svog začetka, Otkr. 3); jer, kada bude kraj svijeta, o kraju svijeta će prestati da razmišljaju. Sv. Tihon Zadonski je u viđenju vidio Božiju Mater sa svetim apostolima Petrom i Pavlom; između ostalog, pitao ih je i o kraju svijeta. Sv. ap. Pavle je rekao: "Kada budu govorili: "mir i sigurnost", tada će ih iznenada stići pogibija" (1 Sol. 5:3). I još nije bilo obraćanja Judeja u hrišćanstvo.

To se podudara sa trećom glavom Otkrovenja (vidi Crkvu Laodikijsku), gdje se govori o totalnom religioznom indiferentizmu (Otkr. 3:15-16), uz materijalno blagostanje i zadovoljstvo (Otkr. 3:17), uz unutrašnje sljepilo, prazninu i čamotinju.

A danas samo očekivanje kraja govori o tome da još nije "pred vratima" (Otkr. 3:20), nego se samo približava... Vrijeme opasno, dani lukavi... I, zbog svega ovoga, nećemo, dakle, računati, i brojati, nego se kajati!





Molim za molitve. Mnogogr. Episkop Veniamin.


NAPOMENE:

O. Aleksandar - jedan od ruskih sveštenika u Parizu. U to vrijeme je u Parizu bilo nekoliko sveštenika sa tim imenom. - Red.
"Ložu Tvoju vidim, Spase moj, ukrašenu, a odjeće nemam - da uđem u nju" (prim. prev.)
Uporedi obraćanje ap. Jovana Bogoslova Filadelfijskoj crkvi, koje vl. Veniamin razmatra kao svjedočanstvo o stanju svijeta u jednom od perioda koji prethodi dolasku antihrista. - Red.
Istinski hrišćanin želi čak da "strada" za Hrista, i smatra to "darom" Božijim (Flp. 1:29, Mk. 10:39-40). - Autor.
To jest, Molitvama svetog oca Porfirija Gazskog Gospode Hriste Bože naš, pomiluj nas grešne! (Pismo je napisano na dan tog Svetitelja). - Red.
Već je bio cijelu knjigu pripremio za štampu; međutim, sumnjam da je pored boljševika uspio da je objavi. - Autor.
Poslije tolstojevskih lutanja on se vratio najčistijem pravoslavlju, bio je u poslušanju kod o. Anatolija, u Moskvi je rukopoložen za sveštenika, bio je okružen i zračio je ljubavlju... Odatle je prvo prognan u Vladimir, a odatle u Turkestan... Da li je živ?... Uopšte nije bio dobar sa zdravljem... Neka ga spase Hristos! - Autor.
Iako mi se njegova knjiga ne sviđa; postavljena je pogrešno, i u principu, i u detaljima. Autor.
Pogledaj: Смысл жизни. Антология. М., 1994, ss. 456-475. - Red.
U ruskom prevodu knjiga O. Špenglera se naziva "Zalazak (propast) Evrope"; prevod vl. Veniamina je tačniji - u originalu stoji Abendland, "zemlje Zapada". - Red.
U originalu piše "blagopolučnog žitija" (prim. prev.)
"malojelejnost" - malo jeleja, malo ulja, "nestalo ulja" (prim. prev.)
Tačnije: Bileća: grad na Balkanu na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. - Red.
Između ostalog, postoji veoma sadržajna brošura L.A. Tihomirova (u redakciji "Moskovskih vedomosti"): "Apokaliptičke sudbine svijeta" (tako se nekako zove). - Autor.
Da su makar pročitali knjigu pokojnog Novgorodceva: "O društvenom idealu". Solidan rad... "Rušenje vjere u mogućnost zemaljskog raja" (3. strana i sva knjiga). - Autor.
Možda u tom smislu treba shvatati tih "1000" godina, o kojim su govorili neki "starci". - Red.

Preuzeto sa sajta ,,svetosavlje,,