Tema: Bolesti kod macaka

Bolesti kod macaka


Mačja kalicivirusna infekcija



Mačja kalicivirusna infekcija je najčešća zarazna virusna bolest gornjih dišnih putova kod mačaka. Blaže je naravi od virusnog rinotraheitisa i rijetko izaziva ozbiljne komplikacije. Prenosi se direktnim kontaktom sa slinom, iscjetkom iz očiju i nosa (ponekad i izmetom) zaražene mačke.

Bolest počinje curenjem iz nosa i suzenjem, gubitkom apetita i povišenom temperaturom. Kihanje nije tako karakteristično kao za rinotraheitis, ali su zato karakteristični ulkusi i otvorene rane u ustima. Mogu se pojaviti i rane na vrhu nosa koje izgledaju kao ogrebotine. Mačka može šepati zbog bolova u zglobovima i mišićima. Simptomi i tijek bolesti slični su gripi kod ljudi, pa se često ova bolest naziva mačjom gripom.

Kalicivirus je otporan na mnoge dezificijense i može preživjeti izvan tijela mačke 8 do 10 dana, tako da ga možemo pronaći u mačjim posudama i stvarima čak i poslije temeljitog čišćenja.

Mnoge mačke ostaju zaražene godinama iako ne pokazuju nikakve simptome bolesti i predstavljaju pritajene nositelji bolesti. Kalicivirus je često prisutan kod mačića, u kućanstvima s više mačaka i u mačjim azilima. Vrlo često dolazi u kombinaciji s herpesvirusom.

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja ove bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Vakcina je kombinirana i osim za mačju kalicivirusnu infekciju pruža zaštitu i protiv rinotraheitisa i panleukopenije.



izvor; Forum Šapice

Virusni rinotraheitis mačaka



OPIS BOLESTI

Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR) je febrilna, vrlo kontagiozna bolest koja se pojavi iznenada. Očituje se konjunktivitisom, suzenjem, iscjetkom iz nosa, hunjavicom, kihanjem i vidljivim promjenama na prednjim zračnim prohodima. Uzročnik je herpesvirus - mačji tip 1 (Feline herpesvirus - FHV-1).

Izvor infekcije je bolesna mačka. Postoje i klinički inaparentne infekcije (klinički nevidljive, bez prisutnosti simptoma), koje omogućuju neprimjetno širenje uzročnika. Virus se izlučuje iscjetkom iz očiju i nosa te slinom. Moguće ga je izolirati iz tonzila i pluća bolesne životinje. U životinji koja je u rekonvalescenciji virus perzistira dosta dugo. Obolijevaju samo mačke i virus se ne prenosi na druge životinje.


TIJEK BOLESTI

Inkubacija traje 2-5 dana. Tijek i težina bolesti mogu biti vrlo različiti - od inaparentnih oblika pa do uginuća. Naročito osjetljive su mlade životinje, u kojih morbiditet može biti do 100%. Zbog dugotrajnog perzistiranja virusa u životinja u rekonvalescenciji moguće su iznenadne recidive zbog djelovanja različitih činilaca, čiju genezu je nemoguće objasniti.

Bolest se očituje groznicom, slinjenjem, konjuktivitisom, obilnim okulonazalnim iscjetkom koji može začepiti nosnice i slijepiti očne kapke, hunjavicom, kihanjem i promjenama na prednjim dišnim prohodima, zbog čega mačke otežano dišu, ne jedu i gube na tjelesnoj težini. Dlaka im je nakostriješena.

Ova bolest dovodi do poremećaja pulmonarnih obrambenih mehanizama, predisponirajući mačke za sekundarne bakterijske infekcije. Sekundarne infekcije najčešće su uzrokovane bakterijama Pasteurella multocida, Bordatella bronchoseptica, Streptococcus sp. i Mycoplasma felis, a mogu uzrokovati kronični gnojni rinitis i konjuktivitis, upalu porebrice, pa i pneumoniju. Respiratorne posljedice mogu dovesti do lize konhalnih kostiju, što dalje može dovesti do potpunog gubitka konha, te do permanentnog oštećenja olfaktornog epitela. Uz respiratorna oštećenja herpes virus također izaziva ulcerativni keratitis, hepatičnu nekrozu, u gravidnih mačaka pobačaj i pojavu mrtvorođenih. Virus može biti latentno prisutan i u ganglijima. Većina mačaka koje se oporave od rinotraheitisa postaju nosioci i izlučuju virus, bilo spontano ili nakon stresa. Osjetljive mačke, osobito mačići s niskim materinim imunitetom, inficiraju se nakon kontakta s oboljelim mačkama (virus izlučuju putem iscjetka iz nosa i očiju, te slinom) ili s mačkama u rekonvalescenciji, a isto tako i u kliničkim inaparentnim infekcijama koje omogućuju neprimjetno širenje virusa.

Bolest može potrajati 3 tjedna ili dulje, a tada mačka ugine. Većina životinja ipak ozdravi u toku 2 tjedna od početka bolesti.


TERAPIJA

Temelj terapije je održavanje prohodnosti dišnih puteva inhaliranjem mukolitičkih tvari, kako bi mačka mogla nesmetano disati. Dehidraciju suzbijamo fiziološkom otopinom intravenoznim putem ili u lakšim slučajevima oralno rehidracijskim otopinama. Sekundarne bakterijske infekcije suzbijaju se antibioticima širokog spektra. Jedan od njih je amoksicilin + klavulanska kiselina, oksitetraciklin (odrasle mačke). Lokalno se primjenjuju antibiotske masti i kapi za oči, najčešće su to Tobrex ili Chloramphenicol. Isto tako je važna potpora imunološkom sustavu vitaminima A, B-kompleksom i vitaminom C.


PREVENCIJA

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Svake godine mačke se revakciniraju kombiniranom vakcinom koja osim za rinotraheitis pruža zaštitu i protiv panleukopenije i mačje kalicivirusne infekcije (blaže respiratorne bolesti mačaka od rinotraheitisa). Vakciniraju se isključivo zdrave mačke, jer u protivnom može doći do neželjenih efekata.


Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja i web stranice Pet centra

MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA


Virus mačje leukemije

FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.

FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.


KLINIČKI ZNAKOVI

FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.

Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.

Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.

Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.


DIJAGNOSTIKA

Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.

Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).

IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.

Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.

Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.


TERAPIJA

Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.

Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.

Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).

Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.

Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.


PREVENCIJA

Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.

U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.


Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med./Forum Šapice

MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA


Virus mačje leukemije


FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.

FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.

KLINIČKI ZNAKOVI

FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.

Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.

Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.

Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.

DIJAGNOSTIKA

Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.

Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).

IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.

Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.

Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.

TERAPIJA

Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.

Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.

Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).

Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.

Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.

PREVENCIJA

Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.

U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.


Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med.//Forum Šapice

MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA

Mačji koronavirusni enteritis

Mačji koronavirusni enteritis (Feline Coronavirus Enteritis - FCE) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Mačji koronavirus uzrokuje i izrazito tešku zaraznu bolest mačaka mačji zarazni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove enteritis, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.

Mačji koronavirusni enteritis je crijevna bolest koja rezultira proljevom. Proljev može biti različitog intenziteta i trajanja. Najugroženiji su mačići do 12 tjedana starosti, a bolest se može ponavljati više puta kod iste mačke. Neke mačke nakon ozdravljenja ostaju nositelji virusa cijeli život. Bolest je česta u kućanstvima s više mačaka, a naročito u mačjim azilima. Prognoza je jako dobra, a liječenje se sastoji od dijetalne prehrane (kako bi se rasteretila upalno promijenjena i osjetljiva sluznica crijeva) i nadoknade izgubljene tekućine i elektrolita (kako bi se izbjegla dehidracija kod jačih proljeva).


izvor; Forum Šapice

MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA

Mačji zarazni peritonitis


OPIS

Mačji virusni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove prolazno blago oboljenje u vidu proljeva, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.

Ime virusni zarazni peritonitis pomalo navodi na pogrešan zaključak: FIP u biti nije peritonitis tj. upala potrbušnice nego vaskulitis tj. upala i nekroza stijenke krvnih žila, pa bi ispravniji naziv bolesti bio mačji koronavirusni vaskulitis.

KLINIČKA SLIKA

Vrijeme od unošenja uzročnika u organizam, pa do pojave prvih znakova bolesti (inkubacija) iznosi oko 120 dana , a razvoj bolesti je veoma spor. Bolest je gotovo uvijek smrtonosna.

Postoje dvije forme bolesti - mokra i suha. Kod mokre forme je karakterističan ascites - nakupljanje tekućine u trbušnoj šupljini. Tekućina se može nakupljati i u prsnoj šupljini što kod mačke uzrokuje probleme s disanjem. Zbog stvaranja ascitesa dolazi do povećanja opsega trbuha. Kod punkcije dobije se karakteristična žuta mutna ili flekava viskozna tekućina koja upućuje na dijagnozu FIP-a. Suha forma bolesti ima nespecifičnu simptomatologiju. Ostali simptomi obje forme bolesti su trajna vrućica, dehidracija, ponestatak apetita, mršavljenje, slabokrvnost, bezvoljnost.

Primjećeno je da su mnoge mačke prije izbijanja bolesti doživjele veći stres i to 2 do 4 tjedna prije izbijanja mokre forme te do godinu dana prije izbijanja suhe forme FIP-a. FIP se najčešće pojavljuje kod mladih mačaka (od 6 mjeseci do 2 godine) iz zajednica s više mačaka ili mačjih kolonija iako se može pojaviti i kod starijih kućnih ljubimaca.

Sama bolest počinje, baš kao i mnoge druge bolesti, s odbijanjem hrane, bezvoljnošću i visokom temperaturom. Odbijanje hrane nije povezano samo s manjkom apetita nego i s poteškoćama žvakanja i gutanja. Mačka nestrpljivo očekuje hranu, ali kad počne žvakati ponekad počinje sliniti, teško guta i to tek nakon nekoliko pokušaja. Već nakon nekoliko zalogaja odmiče se od hrane kao da joj se gadi. Kod mokre forme bolesti prevladavaju simptomi probavnog trakta. Proljev se smjenjuje s opstipacijom, s time da u kasnijem tijeku bolesti prevladava opstipacija. Može se javiti i povraćanje. Ukoliko postoji nakupljanje vode i u plućima uz to se javljaju i problemi s disanjem. Kod uznapredovale bolesti mačka jako mršavi, javljaju se simptomi anemije i dehidracije. Može se javiti i žutica, kao i simptomi insuficijencije bubrega.

Suha forma je kroničnijeg tijeka od akutnije mokre forme, a zbog izostanka ascitesa još ju je teže prepoznati. Rjeđa je od mokre forme. Često se uz suhu formu pojavljuje žutica, a mogu se pojaviti i određene promjene na očima (šarenica mijenja boju, pojavljuje se krvarenje u oku, teški konjuktivitis i sl.). Kod određenog broja mačaka pojavljuju se i problemi s centralnim nervnim sustavom (pareze, grčevi, epileptični napadi...), kao i promjene na pojedinim unutarnjim organima (jetra, bubrezi, gušterača...) u obliku tumorskih čvorova, pa su i simptomi bolesti vezani uz mjesto pojave čvora.

NAČIN PRENOŠENJA

Bolesne mačke izlučuju virus mokraćom, slinom i izmetom, a mačke u laktaciji mlijekom što je značajan izvor zaraze za mladunčad na sisi. Moguća je i tzv. intrauterina infekcija, gdje se mladunčad inficira još u majčinoj utrobi. Postoje zaražene mačke kod kojih FIPV nikad ne izazove FIP, ali one ostaju njegovi stalni nositelji i mogući prenosnici na druge mačke.

Bolest se ne javlja eksplozivno u vidu epidemije čak niti u kućnim zajednicama s više mačaka ili mačjim kolonijama kod bliskog suživota više mačaka. Oboljevaju uvijek pojedinačne životinje u duljim vremenskim razmacima. Izbijanju bolesti doprinosi stres u vidu cijepljenja, kastracije ili neke druge operacije, kao i promjene mjesta boravka. Istovremena infekcija s virusom mačje leukemije (FeLV) može također pospješiti izbijanje FIP-a.

DIJAGNOZA

FIP je bolest koju je teško dijagnosticirati, a naročito u početnom stadiju. Posebno je teško dijagnosticirati suhu formu bolesti jer su simptomi karakteristični za mnoge druge bolesti i stanja, a izostaje ascites karakterističan za mokru formu bolesti. Na bolest se može posumnjati ukoliko uz povišenu temperaturu dolazi do povećanja obujma trbuha. Često je konačnu dijagnozu suhe forme moguće napraviti tek nakon smrti mačke.

TERAPIJA I ZAŠTITA

Nije poznat nikakav učinkovit tretman nakon što se jave simptomi. Bolest traje od 2 tjedna do 2 mjeseca. Najčešće životinje ugibaju tijekom petog tjedna bolesti.

Postoji cjepivo za FIP (Primucell by Pfizer), ali kako patogeneza FIP-a još nije u potpunosti razjašnjena, efikasnost ovog cjepiva ne može se odrediti sa sigurnošću. Prema ispitivanjima efikasno je kod 50-75% mačaka koje prije cijepljenja nisu bile izložene mačjem koronavirusu (FCoV). Iako se čini da je cjepivo sigurno, zbog svoje upitne efikasnosti, ne preporuča se njegova uporaba.

FCoV može preživjeti u okolini 3-7 tjedana, no nakon 3 tjedna je broj virusa vjerojatno premalen da izazove infekciju. Uništava ga većina dezificijensa koji se koriste u domaćinstvu.


izvor; Forum Šapice

MAČJA ZARAZNA BOLEST PARVOVIRUSOM


Panleukopenija ili zarazni enteritis mačaka


1. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

Panleukopenija mačaka je vrlo ozbiljna, akutna bolest. Glavne značajke bolesti su visoka tjelesna temperatura, povraćanje, krvavi proljev, dehidracija te vrlo visoka smrtnost. Bolest uzrokuje virus koji je srodan parvovirusu u pasa.

Bolest se prvenstveno širi među necijepljenim macama, a prenosi se sa mace na macu direktnim kontaktom kao i kontaktom sa virusom koji je prisutan u zaraženoj okolini. Velike količine virusa bolesna maca izlučuje svojim ekskretima, a virus može ostati infektivan u okolici nekoliko godina - veoma je otporan. Virus naseljava stanice koje se brzo dijele i to prije svega epitalne stanice probavnog trakta te bijela krvna zrnca.

Tok bolesti ovisi o tome koliki broj stanica biva uništen virusom. U perakutnom obliku ne stignu se razviti nikakvi simptomi osim niske tjelesne temperature i nagle smrti unutar 24 sata. Akutni oblik je najčešći. Prvo dolazi do podizanja tjelesne temperature do 41oC, depresije, oboljela maca prestaje jesti. Nakon 24 sata počinje povraćanje, a mace povraćaju unatoč tome što ne jedu i ne piju. Nakon toga slijedi profuzni vodeni proljev koji postaje krvav. Bez intervencije u ovoj fazi bolesti smrt je neizbježna, jer se proljevom i povraćanjem gube velike količine tekućine pa dolazi do dehidracije i posljedičnog hipovolemičkog šoka. Temperatura sada postaje niska, a smrtnost iznosi od 25 do 90% oboljelih mačaka. Ukoliko bolest potraje 5 dana, a da maca ne ugine, obično uslijedi brz oporavak.

Bolest dijagnosticiramo na temelju kliničke slike te krvne slike - naime tipičan nalaz kod ove viroze jest jako nizak broj leukocita koji su također napadnuti i razoreni virusom.

Liječenje panleukopenije mora biti vrlo intenzivno kako bi bilo uspješno. Neophodna je aplikacija intravenozne infuzije kako bi se maci nadoknadila izgubljena tekućina i elektroliti. Uz to dajemo antibiotike kako bi spriječili pojavu sekundarne infekcije bakterijama. Protiv virusa nema lijeka, dakle na tok bolesti zapravo nemamo utjecaja - terapija je simptomatska. Nerijetko se dešava da se maci pogorša stanje nakon što je terapija već započeta, što izazove nepovjerenje vlasnika no treba imati na umu da na tok virusnih bolesti lijekovi nemaju utjecaja, no bez spomenute simptomatske terapije maca nema nikakve šanse.

Jedina prevencija ove bolesti jest pravovremena vakcinacija mačaka. Preporučuje se da se mace cijepe prvi puta u dobi od 10 tjedana, te se revakciniraju u dobi od 12 do 14 tjedana. Važno je da su mace prethodno očišćenje od glista i od buha. Odrasle mace cijepimo jednom godišnje.

Autor: Tamara Ferari-Muškulin dr.vet.med.


2. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

Virusna zarazna bolest domaće mačke, ali i zvijeri iz porodice mačaka, poznata od davnina i opisivana od raznih autora pod najrazličitijim imenima. Danas se ustalio naziv Zarazni enteritis mačaka ili Panleukopenija mačaka (Panleucopenia felis), a mnogi bolest nazivaju i mačjom kugom. Ova je zaraza raširena po cijelom svijetu, a najviše u Sjevernoj Americi. Nemali značaj ima i u Europi, pa tako i u nas. Uzročnik pripada skupini parvovirusa, tj. istoj skupini kojoj pripada i uzročnik parvoviroze pasa. Najčešće obole mlade životinje u dobi od nekoliko mjeseci, ali ponekad od ove bolesti obole i starije kućne mačke. Često su izvor infekcije veća uzgajališta mačaka.

Za širenje ove zaraze najveći značaj imaju životinje koje boluju od blagog ili klinički neprimjetnog oblika ove bolesti i koje virus izlučuju u svoju okolinu putem svih izlučevina (slina, feces, mokraća, iscjedak iz nosa i očiju, a moguće je da bolest šire buhe i ostali člankonošci koji sišu krv). Klinički znaci variraju s obzirom na to da bolest može nastupiti naglo i ubrzo smrtno završiti, a isto tako čest je i veoma blagi tijek. Najznačajniji simptom je povraćanje sluzave žućkaste tekućine pa životinja brzo dehidrira. Zbog boli u trbuhu životinja ima zgrbljen stav, žedna je, ali zbog slabosti nije u stanju piti, bolno mijauče, naročito na dodir u području želuca i zavlači se na skrovita mjesta. Proljev se javlja vrlo rijetko. Temperatura tijela je u početku bolesti vrlo visoka (40-41C), da bi kasnije pala ispod normale. Ponekad bolest prati i upala sluznice usta.

Mačka obično ugine za nekoliko dana, a one koje bolest prebole dugo se oporavljaju. Česte su komplikacije u smislu pobačaja, upale pluća i ostalih dijelova dišnog sustava ili poremećaja u rastu i razvoju životinje. Kad preboli ovu bolest životinja stječe doživotnu otpornost prema ovoj bolesti. Liječenje oboljele životinje zahtijeva puno strpljivosti i upornosti, kako veterinara, tako i vlasnika životinje, a uglavnom se svodi na suzbijanje simptoma i sekundarnih bakterijskih infekcija. Bolest se može spriječiti pravovremenim cijepljenjem životinje. Najbolje je mače cijepiti prvi put u dobi od 8 tjedana, revakcinirati u 12. tjednu, a kasnije je dovoljno mačku cijepiti jedanput godišnje.

3. ČLANAK O PANLEUKOPENIJI

Panleukopenija ili zarazni entritis mačaka (ZEM) je akutna virusna bolest domaće mačke i zvjeradi iz porodice mačaka (Felidi). Za virus su još prirodno zanimljivi Mustelidi, Procyonidi i Viveridi. Bolest se očituje povraćanjem i panleukopenijom. Uzročnik pripada parvovirusima.

Povijest

Bolest je poznata od davnine, a opisivana je pod različitim imenima. Virusnu etiologiju dokazali su VERGE i CHRISTOFORONI još 1928. god. Oni su bolest prenijeli filtratom zaraznog materijala na bolesne mačke. LAWRENCE i SYVERTON prvi dokazuju 1938. godine u mačaka s proljevom vrlo jaku leukopeniju (350 leukocita u mm3) . Na osnovi nalaza u krvi HAMON i ENDERS 1939. godine predlažu da se bolest nazove infekciozna panleukopenija (maligna panleukopenija). Bilo je prijedloga da je se nazove infekciozna agranulocitoza, infekciozna aleukocitoza, tifus mačaka i dr.
JOHANSON je 1964. godine izolirao virus na kulturi stanica mačjeg bubrega. Ishodni materijal bila je slezena leoparda, koji je uginuo od bolesti što se očitovala znakovima panleukopenije.

Geografska proširenost

Sigurnih podataka o proširenosti i učestalosti ZEM u svijetu nema. Budući da je bolest u isto vrijeme dokazana u različitim dijelovima svijeta i u više primljivih životinjskih vrsta, s pravom se može smatrati da je to svjetska zaraza. Poznato je da u Sjevernoj Americi ima enzootski karakter.

Etiologija

Virus sadržava DNK i pripada parvovirusima. Velik je 35 nm.
Virus se umnaža u kulturi bubrežnih stanica mačke. CPE se očituje stvaranjem intranuklearnih uklopina u jednom dijelu stanica. Čini se da broj stanica s uklopinama ovisi o visini titra virusa. Afinitet za bojenje tih uklopina je osebujan i različit je u različitim stadijima infekcije stanica. Takva zbivanja u stanici nisu poznata za ostale citopatogene viruse izolirane iz mačke.
Unakrsnom protekcijom in vivo i unakrsnom neutralizacijom in vitro s raznim izolatima je dokazano da postoji samo jedan antigeni tip virusa. Virus panleukopenije mačaka i virus enteritisa kanadske kune zlatice su ako ne identični a ono antigeno vrlo srodni. Rezistentan je na kloroform, eter, pH između 3 do 9, grijanje na 50°C, tripsin i fenol. U 0,2%-tnom formalinu izgubi infektivnost nakon 24 sata. U osušenoj sredini vrlo je postojan, gnjiljenje izdrži 6 dana. Izvan organizma na sobnoj temperaturi brzo propada. Glicerin i niske temperature ga konzerviraju i do 2 mjeseca.

Epizootiologija

Iako mnogi podaci još nedostaju, može se ipak na osnovi terenskih zapažanja i laboratorijskih dokaza reći da je panleukopenija mačaka vrlo raširena i jako kontagiozna zarazna bolest. Supklinička ili inaparentne infekcije su nesumnjivo uobičajene, a činjenica da se manifestna infekcija u iste životinje rijetko javlja dva puta govori o trajnoj ili doživotnoj imnunosti. Infekcije u mačića vrlo su rijetke, što je vjerojatno posljedica kolostralne imunosti. Bolest je najčešća u mačaka 3-4 mjeseca ili u starijih kućnih životinja. Odrasle "ulične" mačke gotovo redovito su rezistentne.
Trgovine životinjama ili slične ustanove čest su izvor infekcije, a u mnogih urbanim sredinama nisu rijetke epizootije ZEM. Zbog relativno velike rezistencije virusa na fizikalne i kemijske agense transmisija indirektnim kontaktom gotovo redovno ima ulogu u širenju bolesti. Direktna infekcija može uslijediti oralno. Prirodna ulazna vrata virusa mogu biti i nosni prohodi.
Pokusno je uspjelo mačke inficirati i/nazalno, i/oralno, s/c, i/dermalno, i/p i i/v. Virus je izoliran iz fecesa, crijevne sluznice, nosnih prohoda, pluća i slezene, jetre i redovito iz urina. Budući da je uspjela i/dermalana infekcija, moguće je da bolest šire buhe i ostali artropodi.
Za virus ZEM su prirodno primljivi Felidi - leopard, ris, tigar, ozelot, lav, gepard, serval, pantera, a i Mustelidi (kunoliki), Procyonidi i Viveridi.

Patogeneza

Virus primarno inficira endotelne i epitelne stanice i koncentrira se u jetri, slezeni, mezenterijalnim limfnim čvorovima i koštanoj srži. Leukopoetski sustav biva naglo oštećen, što uzrokuje leukopeniju. Ako ne dođe do uginuća, brzo se razmnože mikroorganizmi koji čine normalnu crijevnu floru mačke. To još više pogoršava stanje izazvano virusom.

Klinička slika

Inkubacija traje 4-10 dana. Klinički zankovi jako su različiti, od perakutnih do blagih. U perakutnom obliku životinja ugine, pa izgleda kao da je otrovana. Akutnu infekciju slijedi brzi tok bolesti, mačka je često dovedena na pregled in extremis i ugiba u roku od 24 sata. Obično je povraćanje tekućine ili sluzi obojene žučju najznačajniji simptom. Povraćanje se može javiti samo 2-3 puta, ali može se i ponavljati u različitim intervalima tijekom ranog stadija bolesti. To dovodi do prljanja usana i brade, a dah često ima fetilni zadah.
Životinja je jako snuždena i brzo se razvije dehidracija, uz upale oči i tup pogled oboljele životinje. Mačka zauzima pri tomu veoma često tiptičan izguren položaj (leđa kao u šarana), pokazuje da je žedna, ali nije kadra piti, pa česo sjedi ili leži klonula kraj posude za vodu. Pri palpaciji, osobito u području tankog crijeva i želuca, životinja pokazuje izrazitu bolnost. Pa i spontano oboljele mačke bolno mijauču i zavlače se u skrivene kutove, često na haldnom mjestu (npr. kupaonica). Apetit se već od početka bolesti gubi. Proljev se u pravilu kod te bolesti ne javlja.
Temperatura se kreće oko 40-41°C, rjeđe 41,5°C. Temperaturni skok ubrzo prlazi u kolaps, subnormalnu temperaturu i uginuće, već za 24-4 sati bolesti. Uporedo s dizanjem temperature naglo pada broj leukocita. Od normalno 12-15 tisuća leukocita taj broj ubrzo padne na 1000-2000 pa i manje u jednom mm3. Što je lukopenija izrazitija, to je prognoza nepovoljnija.
Urin je oskudan, intenzivne boje i veoma prodorna zadaha. Pokatkad opažamo i stomatitis, isto tako i erozije epitela na vršku jezika, što već ukazuje na pojavu sekundarne infekcije. Superponirane sekundarne virusne ili bakterijske komplikacije mogu rezultirati pneumonijom ili ostalim respiratornim simptomima.
U subakutnim slučajevima smrt nastupa oko 5. dana bolesti, dok životinje koje prežive 9-10 dana bolesti mogu preboljeti. Rekonvalescencija je dosta duga. Mortalitet u pojedinih epizootija iznosi i do 100%.
Infekcija fetusa preko placente može uzrokovati letalnaili semiletalna (preko 50%) oštećenja stanica, pa dolazi do pobačaja ili zastoja i poremetnji u razvoju. Može npr. doći do atrofije maloga mozga, a kao posljedica razvije se sindrom ataksije.

Patološke promjene

U perakutnom slučaju često je postmortalni nalaz negativan. Najčešće se nađu hiperemična područja u pojedinim dijelovima tankih crijeva, obično jejunuma ili ileuma. Punokrvnost varira od blagih prožimanja u čitavom segmentu crijeva do lokaliziranih i izoliranih područja obojenih tamnocrveno. Čitavo tanko crijevo može transvezalno kontrahirano (poput crijeva za polijevanje).
U subakutnim slučajevima nađu se hemoragije i erozije po sluznici crijeva. Mezenterijalni limfni čvorovi obično su zadebljali i edematozni. Mogu se naći također promjene nastale uslijed sekundarne infekcije. Tekuća ili polutekuća konzistencija koštane srži vrlo je signifikantna, a često se smatra i patognomoničnim nalazom. Promjene se pronalaze i na jetri, slezeni i bubrezima.
Dokaz eozinofilnih intranuklearnih uklopina u epitelnim stanicama crijeva obično se smatra potvrdom panleukopenije. Općenito su te uklopine daleko najbrojnije u stanicama Lieberkühnovih žljezda. Mogu se naći i u germinalnom sloju limfnih čvorova i u stanicama koštane srži.
Histološki je koštana srž aplastična. Promjene u krvi, a pogotovo u broju cirkulirajućih leukocita, nisu konstantne. Općenito se smatra da je dijagnostički signifikantno nađe li se 4000 ili još manje leukocita u jednom mm3. U pojedinim slučajevima broj leukocita naglo padne nakon 6-8 dana, dok je u drugim slučajevima pad postepen, s najnižom vrijednosti oko 6-8. dana bolesti. Većina mačaka na dna smrti ima od 2000 do 200 leukocita u jednom mm3. Mačke koje prebole imaju nekoliko dana neutropeniju. Javlja se i prilična anemija zbog pomanjkanja eritropoeze.

Dijagnostika

Klinički nalaz gastrointestinalnih simptoma, tipični nalaz u krvi (prije svega leukopenija), dokaz uklopina i činjenica da obolijevaju mlade ili nevakcinirane životinje temeljni su podaci za postavljanje dijagnoze. Bolest se javlja tokom cijele godine, neznatno je učestalija potkraj zime i početkom proljeća.
Tok bolesti je perakutan, akutan rjeđe kroničan. Za dijagnozu najteži su slučajevi koji letalno zavše nakon nekoliko sati ili u toku jednoga dana. U takvih slučajeva u pravilu se još ne pojavi proljev. Često se u takvim slučajevima pomišlja na otrovanje. Klinički se bolest prepozna po iznenadnoj jakoj depresiji, povraćanju, bolnosti kod palpacije trbuha, visokoj vrućini i naglom padu broja leukocita. Groznica i leukopenija omogućuju da se isključe trovanja. Akutni tok u načelu traje do 7 dana. Bolesna životinja stoji u položaju koji opterećuje trbušne organe ili se ispruži i legne na hladnome mjestu.
Patognomonično značenje ima leukopenija. Pad leukocita počinje već u stadiju inkubacije i može dostići do 500 ili čak i manje leukocita u 1 mm3. Prognostički je povoljan porast leukocita uz istovremeno povišenje temperature, dok su pad broja leukocita i temperature prognostički nepovoljni.

Diferencijalna dijagnostika

Od ZEM treba razlučiti gastroenteritise druge etiologije. Za to su potrebne parazitološke i bakteriološke pretrage u fecesu kao i kretanje temperature, osobito prijelaz hipertermije u hipotermiju.
Kokcidioza, koja nije baš rijetka u mladih mačaka, može izazvati vrlo sličnu kliničku sliku. No početak bolesti nije tako nenadan, već životinja tijekom nekoliko dana pokazuje apatiju i inapetenciju.
Verminoze, a prije svega askaridoza, mogu uzrokovati sličnu kliničku sliku. Proljev je manje profuzan i slabije zaudara, trbušna stijenka nije napeta nego atonična. Parazitološki nalaz odlučujući je za dijagnozu, ali u pozitivnom slučaju ne možemo isključiti panleukopeniju nego moramo uzeti u obzir cjelokupnu kliničku sliku i hematološki nalaz.
Enterotoksemije praćene teškom depresijom, profuznim proljevom i naglom eksikozom uzrokuju salmonele, E. coli i Clostridium welchii. Povoljan učinak kloramfenikola omogućuje diferenciranje tih infekcija od panleukopenije.
U obzir dolaze i strana tijela u crijevima. Peroralnom pretragom i palpacijom abdomena moguće je razlučiti panleukopeniju od ovoga stanja.
Za akutnu toksoplazmozu govori povećana jetra, velika količina urobilinogena i žuči u mokraći te ponekad i žutica.
Akutno trovanje talijem očituje se hemoragijama i anemijom već u početku bolesti. Dodajmo tome promjene na koži i na dlaci u kasnijoj fazi bolesti, a pogotovo dokaz talija u urinu, tada diferenciranje postaje lako mogućim.
U obzir dolazi i maligni limfom. Početak stvaranja limfoma je podmukao, a rijetko se očituje težim probavnim smetnjama i naglim uginućem. Ponekad je diferencijacija moguća tek kirurški ili laboratorijskim metodama.

Liječenje

Ukoliko liječenje započne u samome početku bolesti, tj. u toku početnog porasta temperature, tada se može dati specifičan homologni serum. Terapija je većinom usmjerena na uklanjanje težih simptoma i na sprečavanje sekundarnih bakterijskih infekcija.
Dehidraciju suzbijamo 5%-tnom glukozom u fiziološkoj otopini, 10-30 ml/kg tjelesne težine s/c i to 2x dnevno. Resorpciju tekućine iz potkoćja ubrzat ćemo ako dodamo ferment hijaluronidazu. Takve hipodermoklizme dajemo nekoliko dana, sve dok se ne izgube simptomi dehidracije. Dobro je dati i transfuziju 10-30 ml pune krvi i/v.
Antibiotike treba davati od samoga početka, i to antibiotike širokog spektra. Može se dati i depo-penicilin 600.000 do1,200.000 i.j. ili kombinacija penicilina i streptomicina (najviše 0,25-0,5 g dnevno po životinji, jer je streptomicin toksičan za mačke). Antibiotike treba davati s/c. U težim slučajevima dobro je dati uz antibiotike i kortizonske preparate, npr. Deltacortyl sol. 1-3 ml. Doza se može ponoviti istoga ili sljedećeg dana. Terapiju možemo nastaviti peroralnim davanjem kortikosteroida. Umjesto antibiotika mogu se davati sulfonamidi, a može ih se i kombinirati s antibioticima.
Protiv povraćanja dajemo antimetika (movibon=kombinacija antihistaminika prolongiranog djelovanja i vitamina B6). Cirkulaciju treba podržavati kofeinom, a od opće antiinfekcijske terapije dajemo vitamine kompleksa B i C.

Profilaksa

Dobri rezultati postižu se formaliniziranom vakcinom, koja se priprema od tkiva inficiranih mačaka. Vakcinirati se mogu životinje starije od 5 tjedana. Vakcina se daje s/c,i to dvokratno, s razmakom 10-14 dana. Potpuna zaštita postigne se tek oko 7. dana nakon druge vakcinacije, pa do toga vremena treba mačiće čuvati od infekcije. Revakcinaciju valja provoditi jednom godišnje. Trajanje imunosti nakon prve vakcinacije nije još posve određeno.

Na primarnoj kulturi majčinih bubrežnih stanica proizvedena je inaktivirana vakcina dobrih imunogenih svojstava. Simultanom imunizacijom homolognim serumom ili rekonvalescentnom krvlju i vakcinom panleukopenije postiže se promptna zaštita mačaka u zaraženoj sredini.

Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja/Forum Šapice