Tema: Ljubavna Poezija

Svidjas mi se kad cutis


Svidjas mi se kad cutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Cini mi se kao da su ti letele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si reci melanholija.

Svidjas mi se kada cutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da cutim s mucanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takodje s tvojom cutnjom
jasnom kao sveca jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noc si, cutljiva, zvezdana.
Cutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.


Pablo Neruda

Pamtim kakva si bila


Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u tvom se
oku borili i lišce je padalo
u vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana uz moje
ruke pripita, lišce je sabiralo
tvoj glas tih i skrušen. Kres
zaprepašcenja u kom je zed
mi gorjela. Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osecam, oci ti putuju i jesen
je daleko: Siva kapa, pticji
glas i srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
ceznje i gde sam slao
poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda. Polje sa
bregova. Spomen na te je
svetlo, dim i mir jezera skrušen.
Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suvo
jesensko lišce kovitlalo usred tvoje duše.


Pablo Neruda

Evica Kraljic



U cežnji za tobom

Darujem se noćas kroz
ustreptale misli zvijezdama
Poljupcima noći prekrivam
sve staze do užarenih visina
strasti
Uzavrela krv struji kroz nabacane
riječi kojima me želiš slomiti
Ne dam se vjetrovima ljutnje
što teku sa usana
I ne marim što me zapljuskuju
kapi ledene kiše sa trepavica
Ne bole me ni tragovi tuđih koraka
što gaze mi po uspomenama
Samo ponekad osjetim u dubini
srca dah tvojih misli
I iznova se slomim
u čežnji za tobom

Maleni tračak topline

Nije bilo sunca toga dana
sakrili ga oblaci u potkrovlju
svojih bijelih zastora
Valjda zbog dodira hladnog vjetra
na razigranim granama
osjećala sam se izgubljenom
A trebao mi je samo maleni tračak
topline gdje bih ispod tvoga vrata
udomila svoj hladni dah
I tvojim vrelim pogledima zalila
trenutni zaborav u sjećanjima
pustivši mislima da ti oslikaju korake
u modrini prolazećeg jutra
I riječi koje mi teku sa usana
žubore hladnoćom i peku svojim
pakosnim nakanama
Pokušavam ih zaboraviti ne lomeći ih
između naših dodira
Zazivam nebo neka pokupi pred
mojim pogledima sve zastore bijelih oblaka
Neka izrone sunčeve tople ruke i
zagrle hladnoću moga srca
Neka mi toplina tvojih pogleda
rasprši sve slapove čežnje kako bi rijeka
neizgovorenih riječi iznova potekla
kroz vijugave ceste naših vena
dodirnuvši nam hladna srca toplinom
željene ljubavi


Evica Kraljic

Evica Kraljic

Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu

Na raskošnim livadama zanosa

Još jednim listanjem jutra
otvaramo njedra novome danu
Dahom dodirujemo plašt zlaćanih
okvira u kojima čuvamo
oslikane korake sjećanja
Sijemo nedorečene misli
ispod pokrova pogaženih trava
Očima ljubavi grlimo sve
kapljice skrivene nježnosti
Možda će na stazama
neoranih slutnji izniknuti
radosne niti novih susreta
Pohlepom lutajućeg srca
oplakujemo neljubljene dane
Ako ostanemo budni ispod
mjesečeve sjene
zaboljet će nas strastveni ples
zaljubljenih leptira
Na raskošnim livadama zanosa
ostat će im samo slomljena
krila


Evica Kraljic

Evica Kraljic

Uronjena u zajedničke snove

Nikada ne hodam u tvojim snovima
po rubovima bijelih balkona
Niti prostirem tvrdoglavo zrnca ljutnje
po njima
Straše me treštave munje iza čijeg su
bljeska skrivene naše zajedničke zvijezde
Ne mogu ih doseći očima niti ih pretakati
u mislima premda nikakve koristi
od njihove ustajalosti
U kriškama sočne naranče koju dijelimo
zalogajima sitosti osjeća se gorčina
nedozrelih strasti i samo zbog toga svoju
krišku sočne naranče bacam na bijeli
plašt paukove mreže koja sjaji
kapljicama rose usidrena između
dviju tamnocrvenih ruža
Pokušavam prodrijeti u tvoje ranjive
oči i barem na trenutak ukrasti
smisao sreće koja zaiskri svaki put
kad nam se pogledi sudare i poput
bljeska munje tog trena izbace iz
svojih tajnih korita vatrene strijele
čiji oganj teče sve do dubina
naših zatvorenih srdaca koja se od
uzavrele topline brzo otvaraju
upijajući svaki trenutak stvarnosti
Da bi ta slika imala trajno
značenje brzo sam shvatila kako
ću od noćas hodati u tvojim snovima
po rubovima bijelih balkona
Makar tvrdoglavo prostirala zrnca
ljutnje po njima bit ću s tobom
uronjena u zajedničke snove

Evica Kraljic

Mirisima plavih zumbula

Dan je zablistao mirisima
plavih zumbula
I rasuo se ljepotom tvojih
koraka
Trenuci slatkih iščekivanja plešu
mi pred očima
Zalijevam te pogledima
sretnih osmjeha
Brišem iz srca neke sate
nerazumijevanja
Ništa ne smije stati na putu
mojih čekanja i promijeniti nam
sretna buđenja
Od sreće bih danas zapjevala
s pticama
I vjetru bih oprostila
bijeg iz moje kose
Dan je zaista zablistao
mirisima plavih zumbula
i ugnijezdio se između nas
Na postelji rasutih uzdaha
ljube se naše godine

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje sebe objasnjava biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
Zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla : neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drugcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da je kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

Molitva



Molim za Sunce u tvojim ocima,
za dodir koji budi treptaj zivota,
za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruze ne uvenu kao secanja,
da nijednu suzu ne puste vise.
Molim za tvoje reci satkane od zelje,
Za nase duse obojene tugom.

Molim da samoca ne boli vise,
da dodjes u moj svet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vecnost.

Molim da tvoje ruke,
Otope led moga zivota,
da vreme izbrise boli,
da srce zakuca jos jace.

Molim da ne zivim od secanja koja se gase,
Da nikada – postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.