Tema: Vuk Draskovic

Vuk Draskovic

Vuk Drašković (Međa, 29. novembar 1946. godine), srpski književnik i političar.

Biografija

Rođen je u vojvođanskom selu Međa u porodici kolonista iz Hercegovine. Osnovnu školu završio je u Fojnici, gimnaziju u Gacku, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu 1968. Oženjen je Danicom Drašković. Govori engleski i ruski jezik.

Novinarstvo

U periodu 1969 - 1980. bio je novinar u nacionalnoj agenciji Tanjug. Skoro tri godine radio je i kao dopisnik iz afričkih zemalja. U tom periodu objavljuje i svoje prve književne priče, kao i esej Ja, malograđanin.

Književnost

Novinarstvo je napustio 1980. i posvetio se književnosti. Njegovi romani bili su jugoslovenski i balkanski bestseleri. Neki od njih prevedeni su na engleski, francuski, ruski, grčki, rumunski, češki i još mnoge jezike.

Sudija (1982.)
Nož (1982.), koji je ekranizovan 1999. godine
Molitva
Molitva 2
Ruski konzul
Noć generala (1994.)
Odgovori
Kojekude Srbijo
Doktor Aron (2009.)

Godine 2001. objavio je knjigu govora, intervjua i pisama pod nazivom „Podsećanja“.
Na sedmu godišnjicu demokratskih promena u Srbiji (5. oktobar 2007), Vuk Drašković je objavio autobiografsku knjigu „Meta“ koja sadrži neka autorova svedočanstva o događajima u periodu 1990-2000.

Pročitala sam knjigu " Doktor Aron " . Vuk Drašković je još jednom dokazao da je spisateljska moć njegovog pera i dalje veoma jaka. Pored njegovih stalnih tema o bivšoj Jugoslaviji, nacionalizmu, raspadu Jugoslavije, Titu, javlja se nova dimenzija Draškovićeve misli. To su razmišljanja o Bogu, još više, razmišljanja o Svemiru, smislu života, Kapijama vremena. Pročitavši knjigu, mogu reći da sam samu sebe zatekla u mnogim razmišljanjima, o mnogim pitanjima, koja se otvaraju u ovoj knjizi. Primjetila sam i različite ritmove, koji se osjećaju u pisanju ove knjige. Na početku je tempo vrlo brz, prikazuje se ličnost doktora Arona,čovjeka lucidnih misli , britkog uma i brzog jezika, koji je svojim psovkama, dao specifičan humor, koji meni baš odgovara. Kod njega se okupljaju ljudi iz politike, umjetnosti, književnosti, psihijatri, bivši golootočani. Kroz te likove, daje politički pregled Jugoslavije poslijeratnog perioda, daje osvrt na četnički pokret, Goli Otok, na ulogu Tita u jugoslovenskoj istoriji, opisuje period njegove smrti, najavljuje raspad Jugoslavije i SSSR-a. Uporedo sa političkom pričom , koja je dinamična i interesantna, teče njegova životna priča, koja je nekada samo površno prikazana ( ljubav sa Sarom ) i doktorova razmišljanja pred samu smrt o Bogu, Svemiru i posebnom temom Kapijama Vremena. Jako inspirativno za razmišljanje. Meni se ipak najviše svidio opis njegovih načina liječenja bolesnika, koji ispada iz svih metoda zvanične psihijatrije . Zamjerka ovom djelu je što su neki djelovi romana jako dobro obrađeni, kao npr. početak, a neki su samo površno pređeni i mislim da su se mogli doraditi i produbiti ( odnos sa Sarom i odlazak u Jerusalim). Zato mi se nekada činilo da se nit romana gubi , ritam misli slabi, a na kraju se opet pokušava postići ona dinamičnost s početka romana, ali neuspješno. Mnogo tema je u romanu započetu, ali ne i dovršeno. Sve u svemu, knjiga mi se svidjela.


Knjigainfo

Drašković: Grob od najskupljeg kamena

Ekskluzivno: Novi romana Vuka Draškovića “Via Romana”. Priča o dvojici janičara iz istog kraja vekovima udaljenih (2). Džamija i crkva ne smiju da se gledaju

Molim ti se, pašo, da ozidaš i crkvu u Jasenovu - priđe mi i kleknu, a novi muslimani u novim odijelima okupiše se oko nas.
- Šta će ti crkva, majko - ponovo me jezik izdade. - Svi u selu primili su, evo, pravu vjeru. Svi, sem tebe. Kome da zidam crkvu?
- Bogoju i Božidaru. Oću da ih saranim kraj crkve... Ne moram Bogoja, ama moram Božidara.
- Hoću, majko, ali đe? Džamija i crkva ne smiju da se gledaju. Đe da ti zidam crkvu?

- Na našoj njivi, na jednoj kosi pod Straževicama. Ni selo, a kamoli džamija, odatle se ne vidi.
- Hoću, ozidaću - zagrlih je. - Toj tvojoj njivi sada dajem ime... Ima da bude Crkvina i u njenoj porti biće grob od najskupljeg kamena, na kome ću uklesati... šta da piše na grobu?
- Samo dvije riječi, pašo. Siroti Božidar. Ništa više. Tako su ga zvali svi u selu.
- Biće tako, Alaha mi! - poljubih je u lice i jedva zadržah suze. - A sad mi reci šta ću sa tobom? Čitavo selo ići će u džamiju da se moli Bogu? A đe ćeš ti?
- Niđe - odgovori ona.
- Kako niđe, to ne može - povika Ćamil Isus. - Napravićemo za tebe kamenu stolicu pred džamijom, pa sjedi na toj stolici dok drugi budu klanjali u džamiji. - I neka se taj kamen zove po tebi.
- Đurđinin kamen - povika seoski kmet.
- Baš tako - reče moja majka. - Kamen mi je u kući, kamen mi je pred kućom, kamen mi je u srcu, pa neka bude kamen i pred džamijom.
- A možeš li, Đurđina, da uzmeš novo ime i da ti ono pomogne u novom životu bez straha i suza? Možeš li da budeš Đulsa? Da ti napravim novu kuću i da vrelu ispod nje dam ime Đuluša?
- Ja sam, pašo, crna Đurđina, Đurđina Čavka, a ti me zovi po svom ćefu i krsti vodu po tvome... Zorku si već preveo u Zilku, jerbo ti možeš sve...

***

Oženih Zilku i prevedoh je u saraj u Orlovu. Jednom ili dva puta u mjesecu, odlazio bih sa njom i do Jasenova, da konačimo u našoj kući koju narod prozva Pašini dvori, a to brdo postade Pašino brdo. Neki su zborili i Begovo brdo. Drvenim cijevima od hrastovine do tih svojih dvora sprovedoh vodu sa Zilkave, a majci Đurđini, majci Đulsi, podigoh kućicu od kamena i velikim pločama uredih vrelo Đulušu. „Fala ti, pašo, ali meni ništa ne treba“, govorila je. „Niti sam Đurđina niti sam Đulsa, ja sam grumen zemlje koga vuče zemlja sebi.“ Nikada se nije nasmijala. Čak ni onda kada na Crkvini ozidah grob Sirotog Božidara, a po obližnjim srpskim selima počeh da tražim majstore za gradnju crkve kod tog groba. Kod groba sa mojim imenom i bez mene u njemu.
Majka Đulsa je svakoga dana silazila do džamije i, dok su svi iz Jasenova klanjali, na svom kamenu pred džamijom, na Đur-kamenu, kako ga prozvaše Jasenovčani, ona je šaptala neke svoje molitve i plakala.
Majka moja Đulsa ode do džamije, da odsjedi molitvu na Đur-kamenu. Selo je klanjalo, a ona se podigla sa svog kamena i, onako pogurena, prešla rijeku i stigla do Đavolove jame, na samom vrhu jasenovačkog klanca. Bježao sam kao dijete od te jame i vode što je izvirala iznad nje i tutnjeći slijevala se u bezdanku. Svi su u Jasenovu vjerovali da u toj jami žive đavoli, a neki su se - pamtim - i kleli da su ih viđali kako igraju kolo oko nje. Moja Đulsa, moja Đurđina, moja majka čavka, skočila je u bezdanku. „Sine Božidare!“ - vrisnula je tri puta prije skoka, pa su je i viđeli i čuli Jasenovčani koji su se, poslije molitve u džamiji, vraćali svojim kućama (...)
Rodi mi se i šćer Azemina. Njoj se poradovah, a tugu za majkom ne pokazivah pred bilo kime. Čak sam i podupirao priče da je tu nevjernicu Alah sami bacio u Đavolovu jamu, jerbo je prosula šerbe prave vjere koji je bio ispred nje. Zamoliše me i umoliše Jasenovčani i da odustanem od gradnje crkve, pošto je više nemam kome zidati, a pusta crkva ne može biti Alahu po volji. Ne poslušah Ćamila Isusa, derviša koga prozvaše avetnim, jerbo se povukao u jednu planinsku pećinu iznad Jasenova, tu čamovao i samovao, hraneći se samo biljem i šumskim plodovima. „Bog te kuša, pa se pričuvaj, druže“, poruči mi Ćamil Isus kad puče priča da je Đurđina postala svetica. Po toj priči, voda iznad onog izvora kod Đavolove jame postala je vruća i ljekovita, a prestala bi da teče i presušila čim bi joj se primakao neki lažov, lopov ili zlikovac. Nekim turskim askerima ta je voda zacijelila rane dobijene od razbojnika. Svima, ama ne i jednome koji je ubio nečije dijete. Ti Turci izvoru dadoše ime Đul Đun, a neki u Jasenovu govorahu i Đur Đun. Đur je po Đurđini, a Đul po Đulsi. Isti taj svijet koji je tražio da ne zidam crkvu u selu, stade da me salijeće i preklinje da zidam crkvu ili pored Đavolove jame ili pokraj groba Sirotog Božidara. „Jok, kasno je“, poruči mi Ćamil Isus, a i ja doznadoh da je kasno i prekasno...

***

Da smijem od Alaha, ođe bih završio. Ne smijem. A ne bi bilo pošteno ni da prećutim baš ono što svi znaju, niti da zaobiđem jedan zločin koji je moj i samo ja znam punu istinu o njemu.
Na Preobraženije, desete godine po mom povratku u Jasenovo, horda razbojnika upade u selo i sve ljude koje pofata ućera u džamiju. Lagumiraše temelje i zidove, a džamiju napuniše suvim sijenom i slamom. Ne preteče niko, a strašni aber donese mi Ćamil Isus, koji je čuo eksplozije i vidio iz pećine i ogromne plamene jezike, a iza njih i pečurke crnog dima što je satima kuljao iz ruševina džamije i moga dvora na Pašinom brdu. Vidio je i razbojnike. Odjahali su nekud prema Zelengori i Vučevu.