Tema: Grigor Vitez - Decija poezija

Neposlusne stvari



"Uh, ma što je smojim čarapama?
Jesi li ih gdje vidjela, mama?"

"Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,
Gdje ih nazuva jutros na tavanu!"

"Olovčica mi je sinoć ovdje bila,
A sad je nema. Gdje se samo skrila?"

"Ah, da sjećam se:
Mačak je svom pokojnom djedu
Pisao pismo.
A gdje ju je metnuo
to vidjeli nismo!"

"Šal sam ovdje negdje ostavio,
Reci, mama, gdje bi on sad bio?

"Jutros prodoše dva šarena zeca
Kažu, treba im za put do Mjeseca!"

Pjesma dangube



Pitate me šta sam radio?
Šumske jagode u grlo sadio,
Ispravljao drveću krive sjene
I tražio dane izgubljene.
Usput sam namotao klupko sunčanih zraka
I nakupio pet kreketa od svraka.
A onda sam mjerio, koliko treba trave,
Kad se izvalim od pete do glave.

Vrapcija prica



Ovu priču sam čuo kako je vrapci čavrljaju na krovu, pa sam je preveo sa vrapčijeg jezika.

U duplji velike stare kruške izlegao se vrapčić koji je odmah na sebe svratio posebnu pažnju. Izvalio se iz jajeta prvi od sve svoje braće i sestara i tek što je progledao, već je zapjevao neobično glasno: Čirik!

— Kakav glas! — rekla je vrabica svom mužu. — Takav glas se još nije čuo u djece njegove dobi.

— Je li to vaš sin tako grlat? — upitala je susjeda s druge grane. — To će biti pjevač i po!

— Bilo bi dobro — priključiše se i drugi vrapci iz susjedstva, — da mu već odmalena školujete glas. Šteta bi bila da propadne takav glas u ovom našem zaostalom kraju. Trebalo bi ga dati na školovanje slavuju. Kod njega bi imao najviše mogućnosti da se razvije. Slavuj uživa ugled najboljeg pjevača, a i u inostranstvu daje koncerte.

— Valjda ne mislite da će od vrapca postati slavuj! — pokuša da primjeti jedan stari vrabac koji je na pokrajnjoj grani pratio sve što se zbiva. — Bolje bi bilo da ga učite da bude što bolji vrabac, a slavuj od njega nikad neće biti.

— To je najobičnija zavist! — govorili su ostali susjedi, ne obraćajući mnogo pažnje na to što stari vrabac govori. Pogotovo to nisu htjeli da čuju vrapčićevi roditelji. Oni su odmah okružili posebnom pažnjom svog sinčića i čim su mu se krila razvila za prvi let, odveli ga slavuju.

Slavuj se isprva malo nećkao da ga primi i pokušavao da ih uvjerava da to što njihov sin ima nešto jači glas od ostalih vrabaca još nije siguran znak da će biti i izuzetan pjevač, jer grlati se doduše uvijek najjače čuju, ali umješnost pjevanja ne dolazi od toga što je neko grlat. Na koncu, slavuj je ipak pristao i vrapčić je ostao na njegovom drvetu.

— Večeras ćeš samo slušati — reče mu slavuj — a sutra uveče ćemo pokušati da vidimo šta se da napraviti od tvoga glasa.

Vrapčić nije čekao veče, nego je čitavo vrijeme ponavljao oduševljeno što je jače mogao — Čirik! Čirik!

Slavuj je slijegao ramenima slušajući ga i čekao da se spusti veče.




Čim je zašlo, vrapčić je još nekoliko puta začirikao, a onda sasvim umukao zaklopivši oči.

Slavuj se izvio na najvišu granu i započeo pjesmu.

Vrapčić ga nije čuo. Čvrsto je spavao dolje na grani.

Kad je slavuj završio prvi dio svog pjevanja, sleteo je do vrapčića i kad je vidio kako čvrsto spava, nije ga budio, nego se vratio i nastavio s pjevanjem.




Ujutru kad se pojavilo, vrapčić se probudio i stao čirikati.

— Jesi li slušao pjesmu noćas? — upita ga slavuj.

— Noćas? Mora da sam spavao. Oprosti mi na nepažnji. Od sada ću biti pažljiviji.

— U redu. Za prvi put se može i oprostiti. Onda, do viđenja večeras! — reče slavuj i ode na doručak.


Vrabac je opet čitav dan čirikao, tražio zrnje i pokušavao da hvata mušice.

Uveče, dok se slavuj spremao za svoju večernju pjesmu, vrabac je već duboko spavao.

Tako je bilo i treće večeri.

— Ništa od njega neće biti — rekao je slavuj roditeljima kada su došli da vide kako učenik napreduje. — Po čitav dan čirika i traži zrnje, a uveče kad treba da se pjeva, on spava.

Roditeljima nije preostalo ništa drugo, nego da ga povedu kući. Učinilo im se veoma nezgodnim da kažu kako im sin ništa nije naučio, jer su bili razglasili po susjedstvu da odlično napreduje i da su mu već sad počeli stizati pozivi za koncerte. Jedan je, rekli su, stigao čak iz inostranstva, ali ga je morao odbiti dok posve ne usavrši glas i ne postigne pravo majstorstvo u pjevanju. Idući kući, roditelji su zaključili da će za prvo vrijeme biti najpametnije da razglase kako im je sin bolestan, jako je prehladio grlo, a kasnije će se već sjetiti kako dalje da postupe.

Umotali su vrapčiću grlo i svu glavu vunenim šalom, sklonili ga u dnu duplje i strogo mu naredili da se ne pojavljuje i da ne daje nikakva glasa od sebe.

Naravno, to se nije moglo dugo tako skrivati. Susjedi, znatiželjni, svaki dan su dolazili da čuju kako je sa zdravljem mladog umetnika, a roditelji su bili na sto muka kako da stvar što duže zataškavaju. U međuvremenu su roditelji zaključili da i nije sve tako crno kako im se u prvo vrijeme činilo, jer su opazili da njihov sin ipak pokazuje izvjestan napredak. Kad je polazio u školu, znao je samo dvaput da zapjeva: Čirik! Čirik! A sada je osim toga još mogao da pjeva i: Ziv-živ!

Tako su rekli i susjedima.

Susjedi su prsnuli u smijeh.

— Pa to zna i svaki drugi vrabac! Za to ga nije trebalo slati slavuju na školovanje!

— Jesi li čuo šta sad govore, a sami su nam savjetovali da ga damo na školovanje slavuju! — rekla je vrabica svom mužu.

— Vidi se koliko su bili iskreni! — složi se vrabac.

— Više neću ni časka da živim među takvim neiskrenim susjedima! Odselimo se odmah u drugi kraj. Ne zaslužuju da pošten vrabac među njima živi! — razljutila se vrabica.

I oni još istog dana spakuju stvari i presele se u dosta pristojan stan pod strehom jedne staje u susjednom selu. Mislili su: tamo ih nitko ne zna, pa će biti mirni.

Ali priča o tome događaju bila je mnogo brža. Ne samo da su je ta krilata stvorenja prenosila brzo s krošnje na krošnju, s krova na krov, te već stigla i tamo, nego su je prepričavali po svome, dometali po volji kako im se činilo ljepše i zgodnije. Negdje su dodali još kako su vrapčiću naljepljivali slavujevo perje, a negdje, opet, kako su sirotog vrapčića mučili glađu, samo da bi postao vitkiji i sličniji slavuju. I sve tako.

A, stvarno, ništa od svega toga nije bilo. Istina je jedino to da je taj nesretni vrapčić, kad se izlegao, zakričao možda nešto glasnije: Čirik! Ili se to samo roditeljima i susedima tako pričinilo.

Grigor Vitez

Kad bi drvece hodalo



Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.

Riba za veceru


Veliku ribu upecao Vanja.
Bila je velika kao dlan, možda nešto manja.

"Zar ne, mama, kad se ispeče,
Svima će za večeru da doteče?"

"E, kad je tako, što bih i ja štedjela,
Napravit ću, sine, i malo predjela.
Dodat ću ribi, kao glavnom jelu,
Salate koju zdjelu,
Šunke koji režnjić,
Rotkvica koji svežnjić,
Salame koji kolutić
I jedan teleći butić.
A to će, mislim, biti sasvim dosta,
Možemo na ribu pozvati i gosta."

Kakve je boje potok

Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
— Potok je kao šuma zelen.

Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
— Potok je ovaj sav od srebra.

Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
— Potok je kao nebo plav.

I napivši se vode reče:
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
— Potok je ovaj bijele boje.

S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
— Gle, sav je potok ozvjezdan.

Ševina jutarnja pesma

Uvis!
Uvis ću se dići!
Do sunca ću
Da ga budim
Ići
Ići
Ići...

Ponijet ću
Tamburicu
Tamburicu
Tamburicu
Sipat ću zvonca dolje
Zelenim
Žutim
I modrim
Beskrajnim poljem

Gdje mi je gnijezdo?
Gdje su mi ptići?

Morat ću
Sići
Sići
Sići
Ptiće obići...

Onda ću opet
Do sunca
Ići
Ići
Ići...

Tiha tiha pesma

Tiho kos u grmu spava,
A još tiše raste trava.
Tiho tamni bor šumori,
A još tiše trešnja zori.
Tih je zeko ispod granja,
A još tiše bilje sanja.
Raznobojne snove sniva
Cvijeće šuma, polja, njiva.
Svud su snovi razasuti:
Jaglac sanja san svoj žuti,
Modro sanja šumarica,
Ljubičasto — ljubičica,
Nebo plavo — potočnica,
Bijelu iskru — tratinčica,
A duboko sanja noć,
Ti još dublje... Laku noć!

Neposlusne stvari

"Uh, ma što je smojim čarapama?
Jesi li ih gdje vidjela, mama?"

"Da, vidjela sam jednu bijelu vranu,
Gdje ih nazuva jutros na tavanu!"

"Olovčica mi je sinoć ovdje bila,
A sad je nema. Gdje se samo skrila?"

"Ah, da sjećam se:
Mačak je svom pokojnom djedu
Pisao pismo.
A gdje ju je metnuo
to vidjeli nismo!"

"Šal sam ovdje negdje ostavio,
Reci, mama, gdje bi on sad bio?

"Jutros prodoše dva šarena zeca
Kažu, treba im za put do Mjeseca!"

Nema za mačke škole

— Kamo ćeš s torbom? —
Upita Miru mačka,

— U školu! Đak sam!
Ovo je torba đ a č k a!

— I ja bih s tobom! —
Mačkine oči mole.

Ne možeš, draga,
Nema za mačke škole.
Mački je dosta,
da zna presti,
Da zna loviti,
Da zna jesti,
Da se zna verati
I da mijauče,
A to sve mačke
Kod kuće nauče.