Tema: Federiko Garsija Lorka

Federiko Garsija Lorka


Biografija

Federico Garcia Lorca je bio spanski pjesnik i dramaticar rodjen 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imucnog andaluzijskog veleposjednika koji nije bas bio uspjesan djak.
1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja knjizevnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druzi s mnogim tadasnjim spanskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Muziku je ucio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga.
U Madridu se upoznaje s aktuelnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemimam.
Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajvise zbog neprihvacanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orijentacije. Bunuel i Dali skupa saradjuju na filmu „Andaluzijski pas“ koji je Lorca protumacio kao osobni napad na njega. Uvidjevsi problem, njegovi roditelji ga salju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajvise u New Yorku, a posjetio je i Kubu.
Nakon toga se vraca u novoproglasenu Republiku Spaniju. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaca posao direktora i umjetnickog animatora studentskog putujuceg pozorista La Barraca s kojim je obisao sve krajeve Spanije, od najbogatijih do onih najzabacenijih. Pomoću pozorista je prikazivao djela spanske klasike i provodio je ideju o drustvenoj ulozi pozorista.
Za vrijeme izbijanja gradjanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. augusta 1936. fasisticki vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobiljezen grob.
Francova vlada je pokušala unistiti spomen na Lorcu tako sto je unistila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Buduci da je bio medju prvim i najslavnijim zrtvama spanskog gradjanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol zrtve politicke represije i fasisticke tiranije.

Novo srce

Moje srce kao neka zmija
iz kože svoje se spasi
i tu ga gledam među prstima
puno rana i puno slasti.

Misli koje su bitisale
u tebi, na kojoj su sad strani?
Gde su ruže što su mirisale
Isusu Hristu i Satani?

Omote tužni što se privi
nad mojim čudesnim sjajem!
Žalosni pergamente sivi
svega što htedoh, a što sad dajem!

Skrivaš začetke učenosti,
mumije stihova i skelete
svih mojih davnih čednosti,
tajne moje romantične i svete.

Da l` uz zid da te okačim
u svom sentimentalnom muzeju
pred ljiljanima mrzlim i mračnim
preko kojih snovi već veju?

Il` da te ostavim pod borje
-tužna knjiga ljubavi moje-
da naučiš kako praskozorje
sluša slavuja kako mu poje?

Zelja

Samo tvoje toplo srce,
i nista vise.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rijekom
i malenim vrutkom.

Bez ostruge vjetra
u hvojama,
bez zvijezde sto bi htjela
listom biti.

Golema svjetlost
koja bi bila
krijesnica
druge svjetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.

Cisti pocinak
i tamo cjelovi nasi,
zvonki madezi jeke
rastvorili bi se
u daljini.

I tvoje toplo srce,
i nista vise.

Narcis


Narcise.
Tvoj miris
i dno reke mirne.

Zelim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruze
vali i zaspale ribe,
Ocima mojim
leptiri i tice.

Ti majusan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane, andjeoski bele,
ogledalo sto ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i sustinu bola.
Narcise?

Romansa o Luni

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je gleda, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih..
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Veridba


Bacite ovaj prste
u vale.

Mrak naslanja prste
na moje rame.

Bacite ovaj prsten. Imam
više od sto godina. Mir!

Ništa me ne pitajte.

Bacite ovaj prsten
u vale.

Izlazak meseca

Kad mesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se oseća
otok u beskraju.

Niko ne jede narandže
pod punim mesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju

Stari guster

U suton vreo
na uskoj sam stazi
nečujnog,
nujnog,
don-Guštera sreo
(o, suzo krokodilska!)
nagizdanog,
s kravatom krutom
na plastronu žutom,
u sapo-klaku
i zelenom fraku.
Mada doteran tako,
sve je na njemu
tužno,
tužno bilo jako,
ko izgled nekog starog profeora.
Uvelim okom propalog artiste
pio je boju sutona što pada
vrh livada.
Mudrače zaneseni,
ćutnjom opijeni,
šta tražite sred ove staze
kojom gaze
kolone gluhe noćnih prividjenja?
Da niste pošli u večernju šetnju,
don-Gusteru?
Ili ste hteli
u taj suton vreli
da isprosite zadnju plavu paru
nebo što gasne u večernjem žaru?
Da vas sećanje u polje ne goni,
il' vam u uhu zvoni
strofa kakva fina
od Lamartina,
il' uživate
dok zadnje kantate
srebrnom žicom vezu ptice snene,
bezimene?
Možda se suncu divite što seda
i pred odlazak još jednom ogleda
lik svoj u oku vašem
(o, vi zablji zmaju?)?
(Gondole misli
bez vesala kruže
tamnim vodama
popaljenih duga).
Da ne tražite
guštericu kakvu,
zelenu kao klasje
mladog žita
ili ko rečne vlasi raspuštene,
što nekuda za danom minu
u daljinu?
Sunčane luče
zgasle su za humom
i stada dižu
prah rumenim drumom.
Vreme je kući.
Napustimo stazu
i mislima pogasimo svetiljke!
Pustimo oči samo
da se dive
zvezdama prvim visoku u zraku,
dok ih u mraku
love bez žurbe
i gutaju prvi svici
u živici.

Konjikova pesma


Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka pre
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Romansa


Plavušan iz Albaseta
dođe, majko, pogleda me.
Da ga gledam, ja ne mogu!

Kose plave, k’o od žita,
sin zore, kad zazeleni,
visok, sam, bez prijatelja,
niz ulicu moju ide, u nedoba.

Noć se zlati, noć se boji
u tanane boje bleska,
da ga gledam, ja ne mogu!

Lepotan, u pasu vitak,
videh da je bez...
poseja po mračnoj noći
mlaz mirisa jasmin-žutog,
toliko me voli, da je
odneo i oči moje.

Da ga gledam, ja ne mogu!
Mladi čovek što iz Manče
dođe, majko, pogleda me.

Da ga gledam, ja ne mogu!