Tema: Boris Paternak - Poezija

Zašto li tugom mutiš oči?

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Još zagušljivije svitanje

Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.

Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”

Pro domo

Naišla je senka. Titra, nema mira
U plamenu sveće. I u bekstvo nagla
S pobledele usne, s lista od papira,
Kroz prozorski otvor beo kao magla.

Onda kad je pesnik – verovatnost samo
I dosetka bleda ognja koji vene,
Kako da ne kriknem mučnoj sceni tamo:
“To je čas ubistva! Neko traži mene!”

Onda kad iz vrata zamiriše sena,
Pjana k’o prostranstvo, duga kao tiha
Trka stepe ispod sedla – tog me trena
Drže samo vatre užarenog stiha.

Noćni vetar

Zgasle pesme i pijana galama
Sutra svako treba da porani
Gasnu vatre po kućama
Razišla se mladež sa pijanki.

Samo vetar tumara nasumice
Niz iste one zarasle puteljke
Kojima se razdragani momci
S njima vraćahu sa noćne sedeljke.

Sav pokunjen krije se iza vrata
On ne voli noćne besmislice
Hteo bi da okonča bez rata
U sporu s noći stare nesuglasice.

A pred njima – ograde voćnjaka
Njih spor više niko ne izgladi
Kraj puta se okuplja drveće
Da ispita o čemu se radi.