Tema: Gabriela Mistral - Poezija

Božja volja

I.

Zemlja se u maćehu pretvara,
proda li ti duša moju dušu.
Vode donose drhtavicu mučnine.
Svijet bijaše ljepši od trenutka
kad si me načinio saveznicom;
kad nas trnje zajedno ostavi bez riječi,
a ljubav poput trnja mirisom nas probode!

Prodaš li dušu moju,
zemlja će ti rađati zmije:
lomim svoja opustošena koljena,
odvojio si od sebe sina.
Krist se gasi na mojim grudima,
a na vratima kuće moje skrušena ruka
prosjaka odbacuje se rastužena!

II.

Poljubac sa usana tvojih dopire do ušiju mojih,
jer pećine duboke prenose mi riječi tvoje!
Prah staza čuva miris tvog raslinja
i motreći ih poput jelena slijedim te po planinama…

Onu koju ti voliš, oblaci
crtaju iznad moje kuće.
Pođi kao kakav lopov da je ljubiš
od zemlje do nutrina; jer, kad bi joj podigao glavu,
našao bi moje uplakano lice.

III.

Bog ne želi da te obasjava sunce,
ako sa mnom ne hodiš; Bog ne želi da ti piješ,
ako ja ne drhtim u tvojoj vodi; ne dopušta ti da spavaš,
osim u zagrljaju pletenice moje.

IV.

Odeš li samo do mahovine pokraj puta,
dušu mi slamaš; ujedaju te žeđ i glad
na svakom brdu ili ravnici, u bilo kojoj zemlji,
a večeri krvave, bit će moje rane.
Prekopavam s tvog jezika, mada ćeš drugu
ženu zvati; i pribijam se poput okusa rasola
u tvom grlu, i mrziš li, il’ pjevaš, ili žudiš,
to samo zbog mene vapiš!

V.

Odeš li i umreš daleko,
ruka će ti biti skupljena deset godina pod
zemljom, da bi primila moje suze,
osječajući kako drhte tužne puti, sve dok
te kosti moje ne prekriju po licu!

Odsutnost

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalački čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi.

Lagana kisa


Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plač i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, već krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjećaju
u svom domu tu gorčinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijeđena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukočena.

Kiši, a noć kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje će šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogo tko usnuti
dokle vani pateć pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?

Ja nisam sama

Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!

Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

Raj

Bakrorez prevučen zlatom, i u
zlatnom redu, dva tijela ko klupka
zlatasta.

Pobjedničko jedno tijelo koje čuje i jedno
tijelo pobjedničko koje priča u livadi u kojoj
ništa ne govori.

Disanje koje u disanje pretače se i jedno lice
koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
drhti ništa.

Sjetiti se tužnog vremena
u kome njih dvoje uživahu Vrijeme
i življahu njime ožalošćeni.
U satu zlatnog čavla
u kome je Vrijeme zastalo pred pragom
kao psi lutalice …

Vrhunac

Čas je večernji, čas koji ostavlja
krv svoju na planinama.

Netko pati u ovom času;
neka žena, ojađena, gubi
u ovaj suton jedine grudi
na koje je nekoga privijala.

Postoji neko srce u koje večer
umače ovaj vrhunac okrvavljeni.

Dolina je već u tami
i tišinom se puni.
Ali gledaj odozdo kako se planina
pali rumenilom.

Uvijek u ovaj čas ja zapjevam
svoju tužnu, nepromjenljivu pjesmu.
Možda sam ja ona koja vrhove
grimizom kupa?

Prinosim ruku na srce i osjećam:
bok mi krvari.

Zemlja odsutnosti

Zemlja odsutnosti,
strana zemlja,
lakša od anđela
ili osjetilnog znaka,
boje mrtvih algi,
boje sokola,
u dobi sveg vremena,
u sebi ne sadrži vrijeme.
U njoj ne raste nar
niti cvjeta jasmin,
nema ni nebo
ni indigo more.
Njeno ime, ime
koje se nikada nije čulo,
i u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
Ovdje me nisu doveli
ni čamac ni most.
Nitko mi nije rekao
je li to otok ili obala.
Rođena je od stvari
koje nisu zemljane
od kraljevstva i kraljevstava
koje sam imala i izgubila,
od svih stvari živih
koje sam vidjela umrijeti,
od svega što je bilo moje
i što me napustilo.
Izgubila sam planinske lance
pod kojima sam mogla spavati.
Izgubila sam voćnjake od zlata
koji su činili život slatkim.
Izgubila sam otoke indigo boje
i šečerne trske,
i vidjela sam njihove sjene
kako me okružuju
i u zajedništvu, voleći se
postaju zemlja.
Vidjela sam magle poput griva
bez potiljka ili leđa,
uspavani dah i više njih
koji me progone,
i kroz godine lutanja
postaju zemlja,
a u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.

Šutljiva ljubav

Kad bih te mrzila mržnju bih ti dala
Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
U ljudski govor, sjenovit i glasni.

A ti bi htio čuti jecaj boli;
Iz tako mračnog bezdana on se digne
Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
Još prije nego do mog grla stigne.

Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
A čini ti se vodoskok sam spori,
I sve je samo šutnja i bol meni
Svirepiji, od same smrti gori!

Tri stabla

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosječa ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihova otvorena boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišćem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosječa ih zaboravio. Doći će
noć. Ostat ću s njima.
Primit ću u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona će za me biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan će nas zateći kao hrpu bola.

Ruku mi daj

Pjesniku Taso de Silveiri

Daj mi ruku i zaplesat ćemo;
ruku mi daj i voljet ćeš me ti.
Bit ćemo samo cvijet što miriše,
poput cvijeta jednog i, ništa više…

Zapjevat ćemo stih isti,
korakom istim zaplesat ćeš ti.
Bit ćemo tada ko klasje što se njiše,
poput klasja jednog i, ništa više…

Ruža se ti zoveš, a ja Nada;
al’ ti ime zaborav briše,
jer bit ćemo samo jedan ples
na proplanku i, ništa više…