Tema: Gabriela Mistral - Poezija

Zemlja odsutnosti

Zemlja odsutnosti,
strana zemlja,
lakša od anđela
ili osjetilnog znaka,
boje mrtvih algi,
boje sokola,
u dobi sveg vremena,
u sebi ne sadrži vrijeme.
U njoj ne raste nar
niti cvjeta jasmin,
nema ni nebo
ni indigo more.
Njeno ime, ime
koje se nikada nije čulo,
i u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
Ovdje me nisu doveli
ni čamac ni most.
Nitko mi nije rekao
je li to otok ili obala.
Rođena je od stvari
koje nisu zemljane
od kraljevstva i kraljevstava
koje sam imala i izgubila,
od svih stvari živih
koje sam vidjela umrijeti,
od svega što je bilo moje
i što me napustilo.
Izgubila sam planinske lance
pod kojima sam mogla spavati.
Izgubila sam voćnjake od zlata
koji su činili život slatkim.
Izgubila sam otoke indigo boje
i šečerne trske,
i vidjela sam njihove sjene
kako me okružuju
i u zajedništvu, voleći se
postaju zemlja.
Vidjela sam magle poput griva
bez potiljka ili leđa,
uspavani dah i više njih
koji me progone,
i kroz godine lutanja
postaju zemlja,
a u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.

Tri stabla

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosječa ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihova otvorena boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišćem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosječa ih zaboravio. Doći će
noć. Ostat ću s njima.
Primit ću u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona će za me biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan će nas zateći kao hrpu bola.

Smirene reči

U jeku mog života meni hita
istina ova ko cvet, sveža, sjajna:
život je zlato i zlatkoća žita,
mržnja je kratka, a ljubav beskrajna.
Menjajmo zato u stih nasmejani
linije ove od krvi i žuči.
Širi se cveće božansko i rani
vetar dah meda u dolini luči.
Sad dobro shvatam onoga ko moli,
još bolje onog ko gromko zapeva.
Žeđ je duga, brdo milosti ne voli,
a pred ljiljanom pogled ne okleva.
Oči su naše teške od plakanja,
al’ naš potočić na osmeh podseti.
Zbog jedne ševe i njenog pevanja,
zaboravljamo da je mučno mreti.
Nikakva muka ne hara mi telom,.
S’ ljubavlju žarkom zgasnuše i strasti.
Hrani me oko pod majčinim čelom.
Slutim: u blag ću san sa Bogom pasti!

Ruku mi daj

Pjesniku Taso de Silveiri

Daj mi ruku i zaplesat ćemo;
ruku mi daj i voljet ćeš me ti.
Bit ćemo samo cvijet što miriše,
poput cvijeta jednog i, ništa više…

Zapjevat ćemo stih isti,
korakom istim zaplesat ćeš ti.
Bit ćemo tada ko klasje što se njiše,
poput klasja jednog i, ništa više…

Ruža se ti zoveš, a ja Nada;
al’ ti ime zaborav briše,
jer bit ćemo samo jedan ples
na proplanku i, ništa više…

Stid

Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i kad siđem na rijeku,visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio,
osjetih da sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom svjetlošću,
k’o što je ova žena koju si pogledao,
kada si začuo njeno vedro pjevanje.

Ušutjeti ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago,
jer već ujutro,silazeć’ na rijeku,
ona koju si ljubio odnijet’ će ljepotu.

Šutljiva ljubav

Kad bih te mrzila mržnju bih ti dala
Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
U ljudski govor, sjenovit i glasni.

A ti bi htio čuti jecaj boli;
Iz tako mračnog bezdana on se digne
Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
Još prije nego do mog grla stigne.

Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
A čini ti se vodoskok sam spori,
I sve je samo šutnja i bol meni
Svirepiji, od same smrti gori!