Lagana kisa


Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plač i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, već krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjećaju
u svom domu tu gorčinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijeđena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukočena.

Kiši, a noć kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje će šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogo tko usnuti
dokle vani pateć pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?