Tema: Carl Sandburg - Poezija

Bela ramena

Tvojih se belih ramena
Sećam
I njihovih trzaja u smehu.

Prigušen smeh
Lagano otresan
Sa tvojih belih ramena.

Gumbi

Gledao sam mapu rata zakucanu za reklamiranje ispred novinske redakcije.
Gumbi — crveni i žuti gumbi — plavi i crni gumbi — potrpani amo-tamo širom mape.
Nasmijani momak, lica osunčanog pjegama,
Uspinje se ljestvama, dovikuje šalu nekome u gomili,
I onda fiksira žuti gumb tri centimetra zapadno
Pa onda žuti gumb isprati crnim gumbom tri centimetra zapadno.
(Deset tisuća muškaraca i dječaka prevrću se svojim tijelima u crveno zapjenjenom mulju uz obalu rijeke,
Dašću zbog rana, vape za vodom, neki zveketom smrti u svojim grlima.)
Tko bi mogao pretpostaviti koliko to košta pomaknuti dva gumba ovdje ispred novinske redakcije odakle nam se pjegavi mladić smije u lice?

Beli pepeo

Jedna žena na Mičigenskom bulevaru ima papagaja
i zlatnu ribicu i dva bela miša.

Nekad je imala punu kuću devojaka u kimonima i
tri zvonceta na kapiji.

Sada je sama sa papagajem i zlatnom ribicom i belim miševima…
i evonekih od njenih misli:

Ljubav vojnika na odsustvu ili mornara sa dozvolom za izlaz na obalu
gori kao logorska vatra, crvena i narandžasta.

Ljubav stranog radnika čija je žena hiljadu milja daleko
plavičasto se dimi.

Ljubav mladića čija se dragana udala za starijeg žoveka novca radi
gori vrcavim, nesigurnim plamenom.

Ali postoji i ljubav….jedna od hiljadu…..što gori nepomućeno
i iščezava ostavljajući beli pepeo….

A to je već misao koju ona nikad ne objašnjava
ni papagaju ni zlatnoj ribici ni belim miševima.

Grimiz menja ljude

Videh li ja to raspeće u očima tvojim,
klinove i rimske llegionare,
i sumračnu Golgotu?

Videh li Mariju, sasvim drugačiju,
gde svima stopala pere,
prečista kao mlada trava
kad stara trava sagori?

Videh li noćne leptire u očima tvojim, te zalutale leptirice,
čije lepršanje znači
da se nećemo videti nikad više?

Videh li Ničiju Zemlju u očima tvojim,
i ljude čija su lica izgubljena, ljubavi izgubljene,
i tebe međ dogorelim panjevima, gde plačeš?

I da li to tebe videh u smrtonosnom, crvenom džezu rata,
gde se leptirice gube na izgubljenim licima,
kako razgovaraš sa dogorelim panjevima
što hoće od tebe da čuju pesme, što traže da im pričaš o Bogu i plesu,
o bananama, o polarnoj svatlosti, o Isusu,
što bi da vide kako ma kakav kolibri misli
izleće iz smrtonosnog, crvenog džeza rata?

Med i so

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.

Možda

Možda mi veruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negde mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći – da,
Možda.

Misli o domu

Zelenu mahovinu imaju morske stene.
Crvene jagode imaju borovi šumarci.
Ja imam samo uspomene na tebe.

Pričaj mi o tome kako ti nedostajem.
Kaži mi da su sati dugi i polagani.

O drljači mi pričaj koja ti razdire srce,
gvozdenoj drljači dugih dana.

Poznajem časove prazne kao limeni prosjački tanjirić u kišni dan,
prazne kao rukav vojnika bez ruke.

Pričaj mi…

Paula

Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvog lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih zednih, kao
noć sivih očiju.
Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cev
Stojim na keju i pevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkaćkih konja.
Zbog nečeg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke slađe no hleb orahove boje kad me
se takneš.
Tvoje se rame očešalo o moju ruku – jugozapadni
vetar krstari kejom.
Zaobravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:
Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvoga lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih žednih,
kao noć sivih očiju.

Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
“Uvek nekakva vrata proždiru moju senku.”

Ljubav je časovnik, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je leto, i jeseni se blizi.
Ljubav umire uvek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao časovnik ili violina,
kao dan krajem leta,
kao lepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
meseca i rečnih ptica.
A sada? Sad uzimamo časovnik, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rečne ptice
i pustamo ih da kliznu niz okuku reke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

Šapat u poljskoj bolnici

(Pokupili su ga u travi gdje je dva dana ležao na kiši sa šrapnelom u plućima.)

Dođite mi samo sa stvarima za igru sada …
Fotografija žene plavih očiju koja pjeva
Stojeći uz ogradu od sljeza, makova i suncokreta …
Ili starac kojeg se sjećam kako sjedi sa djecom pričajući priče
o danima koji se nisu dogodili nigdje u svijetu …

Ne više željeza hladnog i stvarnog pod rukom,
Uobličenog za juriš ravno naprijed.
Donesite mi samo lijepe i beskorisne stvari.
Samo stare kućne stvari dodirivane u sumrak u tihom …
I na prozoru jednog dana u ljeto
Žuto nove posude maslaca
Stajalo je nasuprot crvenom novih ruža penjaćica …
I svijet je bio sav od igračaka.