Božja volja

I.

Zemlja se u maćehu pretvara,
proda li ti duša moju dušu.
Vode donose drhtavicu mučnine.
Svijet bijaše ljepši od trenutka
kad si me načinio saveznicom;
kad nas trnje zajedno ostavi bez riječi,
a ljubav poput trnja mirisom nas probode!

Prodaš li dušu moju,
zemlja će ti rađati zmije:
lomim svoja opustošena koljena,
odvojio si od sebe sina.
Krist se gasi na mojim grudima,
a na vratima kuće moje skrušena ruka
prosjaka odbacuje se rastužena!

II.

Poljubac sa usana tvojih dopire do ušiju mojih,
jer pećine duboke prenose mi riječi tvoje!
Prah staza čuva miris tvog raslinja
i motreći ih poput jelena slijedim te po planinama…

Onu koju ti voliš, oblaci
crtaju iznad moje kuće.
Pođi kao kakav lopov da je ljubiš
od zemlje do nutrina; jer, kad bi joj podigao glavu,
našao bi moje uplakano lice.

III.

Bog ne želi da te obasjava sunce,
ako sa mnom ne hodiš; Bog ne želi da ti piješ,
ako ja ne drhtim u tvojoj vodi; ne dopušta ti da spavaš,
osim u zagrljaju pletenice moje.

IV.

Odeš li samo do mahovine pokraj puta,
dušu mi slamaš; ujedaju te žeđ i glad
na svakom brdu ili ravnici, u bilo kojoj zemlji,
a večeri krvave, bit će moje rane.
Prekopavam s tvog jezika, mada ćeš drugu
ženu zvati; i pribijam se poput okusa rasola
u tvom grlu, i mrziš li, il’ pjevaš, ili žudiš,
to samo zbog mene vapiš!

V.

Odeš li i umreš daleko,
ruka će ti biti skupljena deset godina pod
zemljom, da bi primila moje suze,
osječajući kako drhte tužne puti, sve dok
te kosti moje ne prekriju po licu!