Tema: Marina Ivanovna Cvetajeva - Poezija

Marina Ivanovna Cvetajeva

Belezi

Ko u skutu da preneh goru -
Bolna sam čela !
Ja i ljubav poznam po bolu
Duž celog tela.

Ko od mene da neko čini
Za oluje tle.
Ja ljubav poznam po daljini -
Bliska za sve.

Ko da u meni rov su rili
do samog vrela.
Ja i ljubav poznam po žili
Duž celog tela.

Bolnoj. Kao kad vetrić puhne
Grivu na Huna:
Ja i ljubav poznam kad pukne
Najčvršća struna.

Glasa – kad rđa glasne žice
živa so bela.
Ja ljubav poznam po glasnici,
Ne ! – po ge-žici
Duz celog tela !

Babi

Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?

Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale…
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.

Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?

Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?

Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?

Borisu Pasternaku

Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja sveta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zaverenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!

Iz ciklusa “Nesanica”

U ogromnom gradu noć je – teška
Iz sanjiva doma idem bez – smeška
I ljudi misle: žena ili ćerka
A ja samo pamtim: noć je teška
Julski vetar mi mete put
I negde muzike u oknu – prut
Do zore vetar postaće – žut
Kroz tanke zidove grud u – grud
Eno crne topole u oknu – blesak
I zvon s tvrđave, u ruci – cvet
I korak za tobom što nije – klet
I ta senka moja, a mene – nije
Svetiljke kao zlatan đerdan
Noćnog listića ukus – slan
Skinite sa sebe što nosi dan
Shvatite, ljudi, ja sam vaš – san

Istinu znam

Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?
Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.

Iz ciklusa – Žice

Crni mag nisam! Poput bijele knjige,
Donske daljine vid mi izoštriše. A ti,
Ma gdje se obreo, ima da te stignem,
Da te istradam – i da te natrag vratim.

Jer sa svoje gordosti – kao sa kedra –
Osmatram svijet – plove lađe, pratim
Lutanje odbljesaka… Morska ću njedra
Da izvratim – i sa dna da te vratim.

Pa prepati me. Nema gdje me nije:
Zore i rude – ja sam, hljeb i uzdah, stog
Ja jesam, i ja biću, i ja ću da dobijem
Usne – ko što će dušu dobiti Bog.

Kroz disanje – u času hropca tvoga –
I kroz ogradu arhangelskoga
Suda – o bodljike ću usta modra
Sva da iskrvavim i vratim te s odra!

Predaj se! – Ovo uopšte nije skaska!
Predaj se! – Strijela, iza opisivanja kruga…
Predaj se! Još niko ne nađe spasa
Od onog koji uhvati i bez ruka.

Kroz disanje… Prsa su uzletjela,
Kapci ne vide, liskun oko usana…
Ja ću te, kao vidovnjakinja – Samuela
Prevarom izvući – i vratiti se sama:

Jer druga je s tobom, a boriti nam se nije
Na Sudnji Dan… Lelujam se i trajem, usto.
Ja jesam, i ja biću, i ja ću dobijem
Dušu – ko usne što će dobiti usta.

Iz zbirke Jato galebova

***

- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
- A vrane? – Ostale su vrane.
- Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
- Zašto su otišli? – Da krila olagane.

- A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
- Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labud beli, znaš, tamo ti je…
***

Plišava ko nebo dubina,
I srebrne ruke dve.
Časak vremena – četvrta godina:
Ti i ja – sred reke Moskve.

Barke su klizile, sirene jecale,
Brljavio je vojnik pjani.
Delije se drale i pevale
Na žalobni način znani.

Na boga Marsa pristalice
Ti si pritajeno stezala usne.
Ledenim očima panterice
Ti si gledala sred mase gnusne.

Bese tvoj lik, između onih mrkih,
Do sijanja, do bleska beo.
Neću zaboraviti – a ti si zaboravila
- Kako je jedan tebe gledao.
***

Iznad crkvice male – plavi oblaci,
Gavranova krici…
A prolazi – boje pepela i peska
- Revolucijska vojska.
Oh, ti boljarska, ti, tugo moja carska!

Nemaju lica oni, ni imena -
Pesme ne poju!
Zabludilo si se ti, zvono kremaljsko,
U tom olujnom zastava roju.
Moli se, Moskvo, utoni,
Moskvo, u sna spokoju!

***

Za otroka – za Sina – za tića,
Za mladoga Aleksija carevića
Pomoli se, Rusijo, verna!

Oči anđeoske mu umij,
Seti se kako je pao u trona
Golub uglički – Dimitrij.

Nežna si, Rusijo majko, ti!
Ah, zar u tebe sad manjka
Za njega krotke milosti?

Greh očev ne meći na potomka.
Ne zaboravi, Rusijo, težačka,
Aleksija – carskoselskog anđelka!

Iz Poeme kraja

Iza grada! Iza! Razumiješ?
Pređimo bedeme ove.
Život je mjesto gdje ne smiješ
Živjeti: kvart za – Žid –ove…

Zar nije stoput dostojnije
Postati Vječni Židom?
Jer za svakoga ko gad nije,
Jevrejski je pogrom –

Život. Za krštene ga ima
Jedino. Vjeruj Judama!
Na otoke sa gubavima!
U Ad! – i svuda! – ama

Ne u život – samo pokrštene
Trpi, tek ovce – klaču!
Dozvolu boravka za mene –
Zgaziti nogama ću!

I utapkati! Za štit Davidov –
Osveta! – U glib tijela!
Nije li zanosno to što Židov –
Živjeti – ne zahtijeva?

Geto izbranstva. Bedema, rova.
Milost ne čekaj. U ovom
Najhrišćanskijem od svjetova
Svaki je pjesnik – Židovom.

Ima srećnih ljudi i žena

Ima srećnih ljudi i žena
Lišenih pjeva. Suze liti
Njino je. Što zna bol, izlivena
U prolom oblaka, slatka biti.

Čak nešto zadrhti ispod kama.
A meni – ko bič priznanje to je –
Među nadgrobnim tužaljkama
Nalaže dužnost da zapojem.

Nad svojim je drugom i David
Pjevao, mada raskoljen väs.
Ako Orfej ne bi u Aid,
Sišao, već svoj poslao glas,

Tek glas poslao u tamu kletu,
A sam, izlišan, ispred praga
Stao, po njemu, ko po užetu,
Izišla bi njegova draga,

Ko po užetu i ko na svjetlo,
Slijepo, i nema natrag više,
Jer ako ti je glas dat, poeto,
Ostaloga si – lišen.

Ja sam stranica

Ja sam stranica tvoga pera.
Bela stranica. Ja sve primam.
Ja sam čuvar tvoga dobra.
Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.
Ti si moje sunce i moja kiša.
Ti si Bog i Gospodin, a ja
Crna zemlja i bela hartija.