Žbun

1
Šta treba od mene žbunu?
Ne govor! Ne moj pasije
Čovječji udes, koji kunuć,
Glavu u njega krijem

(Njene sjedine postepene!).
Toj snazi, spletu, guštiku tome –
Šta treba žbunu od mene –
Od neimućne – imućnome!
A treba. Jer mi ne bi išao
U misli, u uši, u zjenu.
Da ne treba, ne bi mi cvao
Pravo u dušu razjapljenu

Što nije prazna tek sa žbuna:
Okna svakog mog nevidboga!
Šta, žbuna pehare punan,
Nalaziš sred praznog mjesta toga?

Šta ne vidje (sred tvoga granja
List niti jedan isti nije!)
U mojim panjevima spoticanja,
Gustim znacima interpunkcije?

Šta ne ču (glasu, sred granja,
U muci se roditi nije!)
U mojim panjevima spoticanja,
Gustim zvucima interpunkcije?

A evo i sad, dok se staram
Da besmrtna prijeđe sila
U rječnik, zar ja izgovaram
Što znah dok nisam otvorila

Usta, znah još na međi usana –
Toj iza koje su krhotine..
I, opet, u svoj punini, znano
Biće mi kad govor mine.

2
A ja od žbuna – ne šumi, ne,
Bar tren, svijete čovječji! –
A ja bih od žbuna – tišine:

Te – među šutnjom i riječi.
Te – zvane svim, i ničim, prema
Volji: duboke, do vječnosti.
Nejasnoće! naših poema
Posmrtnih – divne nejasnosti.

Nejasnoće starih vrtova,
Nejasnoće nove glazbe, uz to
Nejasnoće prvih slogova,
Nejasnoće Drugog Fausta.

Te – prije sveg, nakon sveg. S bukom
Mnoštva što na forum grede.
E pa – onaj šum ušni u kom
Na sjedinjenost sve se svede.

Ko kad bi svi vrčevi Istoka –
Na čeono gorje. Od žbuna
Tišina takva reći se, stoga,
Potpunije ne da: potpuna.