Tema: Percy Bysshe Shelley - Poezija

Percy Bysshe Shelley - Poezija

Indijska serenada

Prenuh se iz sna o tebi,
prvog sna u blagoj noći,
kad vjetrovi tiho šapću
i zvijezda sjaj se toči.
Prenuh se iz sna o tebi
i tad duh koraka mojih
odvede me ko zna kako
pod prozore soba tvojih.
Lutajući vjetri blijede,
kroz maglu tek tiho cvile,
miris čampaka se gubi
kao u snu misli mile.
Slavujeva tužbalica
na srdašcu njemu mrije –
– tako ljubav prema tebi
u sebi moj konac krije.
Podigni me sad iz trave –
ja umirem, ginem, venem;
spusti cjelov kao kišu
s ljubavlju na usne, zjene.
Lice mi je hladno, blijedo;
srce brzo, glasno bije;
prije nego što se slomi
neka uz tebe se svije.

Nevolja

Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?

Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“

Njoj

Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.

Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.

Ona

ona
moja radost
priprema se :-)
da ljubnem je
ja
njena sreća
u krilo moje pada
sa osmijehom
gleda me
polako
prati
svaki
moj mig
želi da zna
što je to
vuće
ka meni
približava se
njena
pametna glavica
ljubiti želi me
zauvijek
želim je
zauvijek
polako
nježno
da mazim je
ljubim
dovjeka

ona
zove se

Ozymandias

Putnika ja sam sreo s dalekih drevnih strana
Koji mi reče: Dvije kamene krupne noge
Stoje u pijesku. Kraj njih, napola zatrpana,
Počiva glava lica smrskanog, čije stroge
Nabrane usne, hladna zapovijed gdje je zdana,
Govore da bje dobro kiparu sva strast znana
što iz tih beživotnih stvari i dalje sijeva,
Dlan što im rugaše se, srce što bje im hrana:
Na postolju se mogo ovakav natpis brati:
“Ja Ozymandias sam imenom, kralj kraljeva:
Pogledaj moja djela, o Moćniče, i pati!”
Ništa tu drugo nema. Nijemo na suncu bljeska
Oko tog silnog trupla i u beskraj se prati
Prostranstvo golog pustog i razasutog pijeska.

Ševa

Vedri duše, zdravo!
Od ptice ti ne poteče,
Kraj neba il´ s njega pravo
Iz srca tvog teče
U bujnim potocima nagonsko umijeće.

Sve više u visine
Od tala se dižući
Prolijećeš dna modrine
Ko oblačić gorući;
I lebdeć pjevaš, a lebdiš pjevajići.

Po zlatu obasjanu
Suncem što zahodi
Dok na njima oblak planu,
Jurnjava tvoja vodi;
Ti! netjelesna radost, koja tek se rodi.

Tali se grimiz bljeska
Večernjeg kraj tvoga lika,
Ko zvijezda si nebeska
I svjetlima vidika
Nevidljiv, ali čujem radost tvoga krika.

Poredbe za dva politička lica

Kao s kakva starodnevna hrasta
dva gavrana glasna grakću
kriješte, pište poput prazne mješine
zadah u podne osjetivši gadni
najsvježije ljudske lešine-

Blebetave noćne ptice što izlete
iz skrovišta smrtonosne tise
kroz noć, da noć sama preplaši se,
dok oblaci mjeseni prijete
i njihova zvijezda ne vidi se-

Dva morska psa što vrebaju stojeć
pod kakvom hridi na Atlantiku
na brod crnog roblja, o teretu kojeg
raspravljaju, pripremajuć taktiku,
mršteć stalno rujne škrge svoje-

Dva lešinara na ratište što sjednu
dva škorpiona pod isti vlažni kamen,
dva suha vučja grla u riku krvoždernu,
na bolesnoj stoci dvije strpljive vrane
dvije otrovne zmije spletene u jednu.

Tugovanka

O svete, živote, o dani –
Moji su koraci već odbrojani,
Drhte mi noge koje snažne biše –
Kad ćete mi doći opet nasmejani?
O, nikad, nikada više.
Moje su noći i moji su dani
Bezradosni, teški, tugom umotani;
Proleća i leta, snegovi i kiše
Bol u srcu bude, a život razdragani –
O, nikad, nikada više.