Tema: Rainer Maria Rilke - Poezija

Rainer Maria Rilke - Poezija

Rainer Maria, austrijsko-njemački pjesnik;( 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa). Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr. dekadencije, a početak poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi. Ljudi, krajolici i predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. Područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza (Rane pjesme — Die frtihen Gedichte, 1902; Knjiga slika — Buch der Bilder, 1902; Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku jasno osjećaju tonovi Liliencrona i lirike ugođaja, poslije je sve manje impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. Nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des (‘ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni djetinjstva, ljubavi i smrti. Treće je razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim glazb. Oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. Je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. Lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. Liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).

Arhajski torzo

Anđele! Da ima mjesto, nama nepoznato, i da tamo
na neiskazanom sagu ljubavnici, koji ovdje
ne dosegnu nikad umjeća, pokažu smjele
visoke figure poletnoga srca,
svoje tornjeve naslade, svoje
ljestve što odavna su tek same o sebe oslonjene,
gdje nikada ne bješe tla, zaljuljane, -i da umiju to,
okruženi gledaocima, nebrojenim nijemim mrtvacima:
Bi li oni bacili tad posljednje svoje, uvijek ušteđene,
uvijek skrivene, nama nepoznate, vječito
važeće novčiće sreće pred par
koji se napokon zaista smiješi na umirenu
sagu?

Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Ja živim u krugovima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Jesen

Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.

I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.

Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.

Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.

Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
posljednje naselje riječi, a još više,
ali i on majušan, posljednji
zaselak osjećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cvjeta ponešto;
iz nijeme litice cvjeta raspjevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svijesti,
kreće poneka bezbjedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali nezaštićen, ovdje na planini srca.

Ozbiljan čas

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.

Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.

Preokret

Dugo je on sve to
mučno prisvajao gledanjem.
Zvezde na kolena padahu
obrvane njegovim pogledom.
Il’ bi sagledao klečeći
a miris bi njegove usrdnosti
kao blagi umor padao
na kakvo božansko biće, koje bi mu se
onda
osmehnulo, u snu.

Kule je tako gledao
da su trnule od straha:
opet ih uvis zidajući, najednom!
Ali često bi predeo, otežao od dana,
pokojem
strujao u njegovo tiho opažanje, uveče.

Životinje su smireno stupale
u otvoreni pogled, pasući,
a zasužnjeni su lavovi
zurili unutra kao u nepojamnu slobodu;

ptice su proletale kroz njegovu duševnost; cveće se
ogledalo u njemu,
krupno, kao u deci.

A kad se rašču da ima jedan što gleda,
to dirnu i bića koja su manje
i nepouzdanije vidljiva,
dirnu žene.
Otkada gleda?
Otkada već, lišavajući se u duši,
preklinjući sa dna pogleda?

Kuda bi on, koji večito čeka, sedeo u
tuđini;
a rasejano odvraćena soba u
prenoćištu
mrgodno bila oko njega,
i u izbegavanom ogledalu
ponovo soba,
i kasnije, sa postelje mučeničke,
ponovo:
tad bi se u vazduhu većalo,
neshvatljivo većalo
o njegovom osetljivom srcu,
o njegovom srcu što kroz bolno zasuto telo
ipak oseća,
većalo bi se i presudilo:
da on ljubavi nema.

(I bilo bi mu uskraćeno
ma koje novo posvećenje.)

Jer vidiš li, gledanju ima granica,
i sve sagledaniji svet
ište da raste u ljubavi.

Završeno je delo očiju,
vrši sada delo srca
na slikama u sebi, zarobljenim; jer ti
si ih
savladao: ali sada ih ne znašs.
Pogledaj, unutrašnji čoveče, svoju
unutarnju devojku,
nju, izvojštenu
iz hiljada priroda, ovo
tek izvojšteno samo, a dosad
još nedovoljno stvorenje.