Tema: Lord Byron - Poezija

Lord Byron - Poezija


Da, mi nećemo lutati više

Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.

Atenska djevo, prije neg sati

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć’ što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem’ Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

Dnevnik u Kefaloniji

Probudili se mrtvi – zar ja da spavam?
Svet čitav protiv tirana usto – zar ja da puzim?
Žetva je zrela – zar oklevati da žanjem?
Ne, ne dremam ja! Od trnja mi ležište,
i svaki dan mi je jek trube u uhu,
i odjek njegov u srcu.

Žena

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
Tko s uzdahom steć’ želi ljubav njenu;
Zar mari ta za srce kog zaludi?
Obaspi hvalom svog idola zjenu;
Ne preponizno, jer će u tom trenu
Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Upitan koje je

“Porijeklo ljubavi”! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć’ te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al’ živjet – sve dok živim ja.

Ulomak

Kad im, u zračni dvor, glas oca moga
Pozove duh moj, radostan zbog toga,
Kad se, na povjetarcu, lik moj vine
I’ mrk u magli spusti se s planine,

Nek sjena grob mi nikakav taj mah
Ne spazi, gdje se prahu vraća prah!
Nek natpisa ni hvala nema tamo,
Epitaf nek je moje ime samo:

Ako to časna kruna mojoj raci
Ne bude, drugi ne služe mi znaci!
To, samo to mom grobu znak nek da;
Po njem’ nek za me ne zna se, il’ zna.

Šijonskom sužnju

Ti večni duše uma nesalomiva,
u tamnici sjaš, Slobodo, snagom svom,
jer u njoj tebi samo je srce dom;
tek ljubav za te to srce okiva.
Kad u lancima decu tvoju skriva
pod svodovima tmurna, vlažna, tama,
tad zemlja kliče njihovim žrtvama,
i glas Slobode svetom se odziva.
Tvoj je, Šijone, zatvor mesto sveto,
jer on, ko mošti, stope sužnja krije:
po podu tvome Bonivar se kreto
dok ko u travu trag usnio nije;
nek niko trag taj ne zbriše: on, eto
do Boga vapi protiv tiranije.

Strofe

napisane prigodom prelaženja Ambracijskog zaljeva

S vedroga neba u svom srebru snatre
Mjeseca zrake, na Actium skriven,
Na valove gdje radi Kleopatre
Izgubljen stari svijet bje i dobiven.

Na taj mi prizor oko pogled baci,
Rimljana mnogih groblje, gdje u trenu
Jednome kruta Ambicija zbaci
Krunu, da mogla slijediti bi ženu.

Florence, što volim jednako te, glasi
Pjesme dok traju i svih riječi sklad
(Orfej iz pakla pjesmom ženu spasi),
Dok budeš lijepa i dok budem mlad;

O slatka! to bje vrijeme slično snima,
Kad svijet na kocki bje zbog zjene dvije:
Da pjesnik ima carstava ko rima,
Tvoj čar bi nove dao Antonije.

Premda to mrsko Usudu je strogu,
Zjena mi tvojih, u njih ću se klet,
Svijet zbog tebe izgubiti ne mogu,
Al’ te izgubit ne bih za sav svijet.

Sunce svih bez sna

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al’ ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg’ što minu,
Što blistava je, al’ nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al’ dalek – čist, al’ kao led!

Po obalama Jordana

Po obalama Jordana kamile Araba blude,
Na bregu Siona žreci lažnoga boga služe.
Pod stenam’ Sinaja Vaalove sluge hude
Ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže,
Pa zašto spavaju gromovi večne slave tvoje?

Tamo gde je prst tvoj ispisao tablice svete
I stopa osveštala pute narodu dobrom tvome;
Tamo gde su slave plamene siluete
Pisane munjom tvojom, nijednom samrtnome
Nije moguće prići po cenu života svoga.
Nek’ oko tvoje blesne munjinim silnim sjajem
I nek’ padne koplje iz poraženih ruku tiranina
O, da l’ će dugo tiran puniti zemlju vajem
I da li će narod jošte gledati mnogo dana
Ostavljen od teb’ hram naš tužan, napušteni?