Tema: Jacques Brel - Poezija

Kad nemamo ništa osim ljubavi

(Quand on a que l’amour)

Kad nemamo što podijeliti
na dan dugog putovanja
osim velike ljubavi
kao što je naša

Kad imamo samo ljubav
ti i ja, ljubavi moja
od radosti blista
svaki sat, svaki dan

Kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo
da ispunimo obećanja
već samo ljubav
i vječno vjerovanje u nju

Kad imamo samo ljubav
da ostvarimo čuda
i prekrijemo suncem
ružnocu predgrađa

Kad imamo samo ljubav
kao jedini razlog
kao jedinu pjesmu
kao jedini spas

Kad imamo samo ljubav
da siromahe i probisvjete
odjenemo zorom
u svilene ogrtače

Kad poput bezazelenog trubadura
nudimo samo ljubav
u molitvi da bismo ublažili
zemaljske nedaće

Kad imamo samo ljubav
da poklonimo onima
kojima je jedini smisao borbe
traženje svjetlosti

Kad imamo samo ljubav
da trasiramo put
i pobijedimo sudbinu
na svakom raskršću

Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i ništa osim pjesme
da nadglasamo bubanj

Tada ćemo iako nemamo ništa
osim snage da volimo
steći prijateljstvo
cijeloga svijeta

Ne ostavljaj me!

Nemoj, nemoj ići

Zaboravit treba
Sve što je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme
Treba znati kako
Preboljeti sate
Što ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Poklonit ću tebi
Svaki biser kiše
Iz onih zemalja
Gdje ni kiše nema
Prokopat ću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom
Stvorit ću zemlju
Gdje ce ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići
Izmislit ću za te
Besmislene riječi
A ti ćeš ih znati
Pričat ću ti priču
O zaljubljenima
Što vidješe svoja
Srca gdje se ljube
Pričat ću ti priču
O onome kralju
Što je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Dešava se često
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Što je davno umro
I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga
A kad dođe veče
I upali nebo
Zar se stopit neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Plakat više neću
Govoriti neću
Sakrit ću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš sretna
Samo da te slušam
Kako pjevaš sretna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Pjesma umirućeg

Emile, zbogom, vjerni moj
Bili smo skupa još u desetoj
Vječno se penjali na brijeg
Tu se spremali za bijeg
Al’ preko svega padne snijeg
Emile, tesko je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I zgodne djevojke su svud
Ti im naplati za moj trud
Poljubi njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremali su kraj

Ne taji, oče, nek se zna
crna sam ovca za vas bio ja
Uzalud učio sam to:
što je dobro, što je zlo
što visina, a što dno
Znaj, oče, teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I djeca igraju se svud
Ja više nisam znao kud
Zagrli njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremili su kraj

Zbogom, Françoise, dobra i zla
čitav si život mene varala
Oprastao sam svaki put
Ljubavnik tvoj je meni drug
Ti si mu vraćala moj dug
Zbogom, al’ teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I sav po proljeću je zrak
Sada te ljubit’ može svatko
Al’ me se čuvaj dok je mrak

Bješe noć, bješe dan
Al’ sudbina mi je ta
Mogu dohvatit zvijezde
tek one s morskog dna

Pesma starih ljubavnika

Naravno
prošli smo oluje dvadesetogodišnje ljubavi
ljubavi bezumne
Hiljadu puta uzimala si svoje stvari
a ja hiljadu puta najavljivao svoj odlazak
I svaka stvar se seća
siline naših svađa
u toj sobi bez kolevke
Ovde više ništa ne nalikuje ni na šta
Zaboravila si ukus vode
a ja izgubio volju da povratim tvoju naklonost

Ali moja ljubavi, blagosti, nežnosti
moja uzvišena ljubavi
Od prvih znakova zore do smiraja dana
ja te volim još, a i znaš da te volim

Znam sve tvoje hirove
i ti moje pakosti
Umešno si me zadržavala uza se
a ja te gubio s vremena na vreme
Naravno, imala si nekoliko ljubavnika
Moralo se nekako utrošiti vreme
Telu treba vriskanja od zadovoljstva
Konačno konačno
trebalo nam je dosta umešnosti
da ostarimo a da ne odrastemo

Ali moja ljubavi, blagosti, nežnosti
moja uzvišena ljubavi
Od prvih znakova zore do smiraja dana
ja te volim još, a i znaš da te volim
Da
vreme nas prati
šta više donosi patnju
Ali nije najgora stvar
u ljubavi živeti spokojno
Naravno, sad nećeš zaplakati odmah
a i ja ću se pokajati kasnije
Sada manje čuvamo naše tajne
Manje se prepuštamo sudbini
Nemamo više poverenja u prirodan tok reke
Uvek je to iznova tihi rat

Ali moja ljubavi, blagosti, nežnosti
moja uzvišena ljubavi
Od prvih znakova zore do smiraja dana
ja te volim još, a i znaš da te volim

Traganje

Sanjati neostvarivi san
Trpeti bol rastanka
Goreti nekom mogućom groznicom
Otići gde niko ne odlazi
Voleti do bezumlja
Voleti suviše, a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvezdu
Slediti zvezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vreme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne reči
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavetnilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagoreo
Gori još, suviše a premalo
Da raščerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvezdu

Videti

Videti zamrznutu reku
i poželeti da si proleće
Videti sprženu zemlju
i sijati – pevajući
Videti da ti je dvadeset godina
hteti ih proživeti
Videti kako prolazi bednik
i pokušati ga voleti

Videti barikadu
i poželeti je braniti
Videti busiju kako propada
i ne predati se
Videti svetlo predgrađa
i poželeti da si Renoar
Videti večitog neprijatelja
i zatvoriti oči pred sećanjem

Videti kako ćeš ostariti
i poželeti – početi
Videti ljubav kako cveta
i hteti se njome opeći
Videti nepotreban strah
i prepustiti ga gadovima
Videti da je loše
a ipak zapevati opet

Eto šta vidim
eto šta hoću
Od kada te gledam
Otkada te želim