Tema: Ingeborg Bachmann - Poezija

Ingeborg Bachmann - Poezija


Biografija

Ingeborg Bachmann rođena je 1926. u Celovcu (Klagenfurtu), studirala je ponajprije pravo i filozofiju, zatim filozofiju i germanistiku. 1953. dobila je godišnju nagradu Grupe 47. Javila se pjesmama – zbirke Oročeno vrijeme (Die gestundete Zeit) i Zazivanje Velikog Medvjeda (Anrufung des Großen Bären) – pisala radio-igre – Cvrčci (Die Zikaden), Dobri Bog Manhattana; pripovijetke – Trideseta godina, Simultano. Objavila je roman Malina zamišljen kao prvi roman u ciklusu romana Načini umiranja. Pisala je eseje i libreta. Osim početnog zaposlenja kao dramaturg na radio-televiziji u Beču i Münchenu, živjela je kao profesionalna književnica u Beču, Rimu, Zürichu, Münchenu i Berlinu. Preminula je u Rimu 1973. nesretnim slučajem.

,,Pisac je – to je u njegovoj prirodi – cijelim svojim bićem upućen jednom ti, nekome kome bi rado priopćio svoje iskustvo o čovjeku (ili svoje iskustvo o stvarima svijeta i vremena, da, i o tome, ali osobito o čovjeku), koji bi mogao biti on sam ili drugi i gdje je on sam i drugi najviše čovjek. Ispruživši sva ticala, opipava oblik svijeta, crte čovjeka u tom vremenu. Kako se osjeća, što se misli i kako djeluje? Koje su strasti, koje brige, nade,…?,,
Ti, dakle, može biti on, ona, ono i mi i vi. Preostaje pitati o ja, tko je onaj tko govori. Ingeborg Bachmann

Izgnanstvo

Ja sam mrtvac što putuje
sa svih mjesta već odjavljen
nepoznat u carstvu načelnika
suvišan u zlatnim gradovima
i u zemlji sve zelenijoj.
Odavno već otpisan
bez pseta i mačeta.
Jedino sa vjetrom i vremenom i zvukom
Ja koji među Ijudima ne mogu da živim
Ja s njemačkim jezikom
tim oblakom što me okružuje
koga kao dom svoj čuvam
nošena kroz jezike svijeta
O, kako se on sad mrači
ti mračni ti kišni zvuci
poneki tek kapne
U svjetlije će oblasti tad uzinjeti mrtvaca

Iskazati tamu

Koa Orfej sviram
Smrt na strunama života
i o ljepoti zemlje
i tvojih očiju, koje nebom upravljaju,
umijem samo iskazati tamu.

Ne zaboravi da si ti, iznenada,
onog jutra, kada je tvoje prenoćište
bilo još vlažno od rose i karanfil
počivao na tvom srcu
video tamnu rijeku,
koja je pored tebe proticala.

Struna šutnje
Nategnuta na vretenu od krvi,
dodirnuh tvoje zvečeće srce.
Preobrazi se uvojak
U kosu noćne sjene,
crni ti pramenovi pomrčine
zavejaše lice.

I ne pripadam tebi.
Ipak oboje jadikujemo.

Ali kao Orfej poznajem
Život na onoj strani smrti
i plavi mi se
Tvoje zauvijek zatvoreno oko.

Jednom vojskovođi

Kad se onaj posao u ime časti
osjedjelih i osljepljelih naroda,
opet obavi, ti ćeš biti nadničar
I poslužićeš našim granicama,
jer znaš kako da ih krvlju ogradiš.

Tvoje ime baca sjenku na knjige
i njegov uzlet
navodi lovorov list da raste.

Evo kako mi to razumijemo: nikome ne prinosi žrtve
do sebi i Boga ne prizivaj. (Zar je on ikada
htio dio tvog plijena? Zar je ikada
bio pristalica tvojih nadanja?)

Jedno bi trebalo znati:
tek kada više ne budeš pokusavao da,
kao i mnogi prij tebe, bodežom
dijeliš nejdeljivo nebo,
lovor će olistati.
Tek kada strašnom sumnjom
izbaciš iz sedla svoju sreću i sam
na njega sjedneš, obećaću ti pobjedu!
Jer nisi je zadobio onda
kada te tvoja sreća pobjedila;
iako su se zastave neprijatelja spustile
iako ti je pripalo oružje
i plodovi vrtova
koje je neko drugi obrađivao.

Maglena zemlja

Zimi je moja draga
sa šumskim životinjama.
Prije zore se moram vratiti,
to lisica zna i smije se.
Kako oblak podrhtava! A na moj
Posuvraćeni okovratnik pada
gomila krhkog leda.

Zimi je moja draga
stablo međ stablima i doziva
zlosretne vrane
u svoju lijepu krošnju. Ona zna
da će vjetar, kada padne sumrak,
podići njenu ukočenu, injem optočenu
večernju haljinu i poslati me kući.

Zimi je moja draga
sa ribama i nijema.
Podatan sam vodi, što je potezom
peraja iznutra blago kreće,
stojim na obali i gledam
sve dok me sante ne otjeraju
kako roni i kako se okreće .

I opet pogođen lovačkim krikom
ptice koja svoja krila nadamnom
svija padam na otvoreno
polje: ona čerupa
kokoške i dobacuje mi jednu bijelu
ključnu kost. Stavljam je oko vrata
i odlazim kroz gorko paperje.

Nevjerna je moja draga,
znam to, ponekad krišom
svrati, na visokim štiklama, u grad,
u barovima Ijubi čaše
slamčicom u duboka usta,
i nalazi za svakog pravu riječ.
Ali ja taj jezik ne razumijem.

Maglenu sam zemlju vidio.
Magleno sam srce jeo.

O, riječi

O, riječi, ustajte, za mnom!,
i koliko god da smo odmakli,
daleko i predaleko, idemo
još dalje, ka kraju koga nema.
Neće svanuti.
Jedino će za sobom
povući druge riječi,
rečenicu po rečenicu.
Tako bi svijet,
konačno,
želio da se nametne,
da bude već izrečen.
Ne izgovaraj ga.
Riječi, za mnom,
da ne bude to, konačno,
- da ne bude ova požuda za riječima
i govor na pogovor!
Pustite neka sada
ne govore nikakva osjećanja
neka mišić srca
nešto drugo uvježbava.
Pustite, velim, pustite,
samo ne u ono najviše uho,
ništa, velim, ni šapat,
neka ti za smrt ništa ne padne na pamet,
ne puštaj, ni poslje mene, ni blago
ni gorko,
ni utješno,
bez utjehe
da opiše
i bez ikakvog znaka -
Samo ovo ne: sliku
u prašnjavoj paučini, prazno kotrljanje
slogova, riječi na samrti.
I ni riječi na samrti, o, riječi!

Odgođeno vrijeme

Okrutniji stižu dani.
Vrijeme do opoziva odgođeno
na obzorju se ukazuje.
Uskoro ćeš vezati vezice
i otjerati pse u njihova dvorišta.
Jer utroba riba
se ohladila na vjetru.
Jadno sada gori svjetlost obrnika.
Tvoj pogled u magli osjeća:
Vrijeme do opoziva odgođeno
na obzorju se ukazuje.

Tamo preko Ijubljena tone u pijesak,
on raste ka njenoj raspletenoj kosi,

prekida joj govor,
naređuje joj da šuti,
nalazi je smrtnu,
spremnu za oproštaj
poslije svakog zagrljaja.

Ne osvrći se.
Zaveži vezice.
Otjeraj pse.
U more baci ribe.
I pogasi obrnika sjaj!
Okrutniji stižu dani.

Poslije ovog potopa

Poslije ovog potopa
voljela bih da se još jedanput
spasi golubica
i niko osim golubice

Bila bih se utopila u tom moru!
da ona poletjela nije,
da nije u posljednjem trenutku
donijela list.

Reklama

Ali kuda ćemo poći mi
bez brige budi bez, brige
kad se spuste na nas hladnoća i noć
budi bez brige
ali
s muzikom
što da radimo
veselo i s muzikom
da mislimo
veselo
suočeni s krajem
s muzikom
i kuda da nosimo
najbolje
naša pitanja i jezu svih godina
u perionicu snova bez brige budi bez brige
ali što će se dogoditi
najbolje
muk mrtvih
kad nastupi