Tema: Lope de Vega - Poezija

Lope de Vega - Poezija


Biografija

Lope Felix de Vega Carpio rodio se u Madridu, slavni dramski pisac, tvorac španjolskog narodnog teatra, čovjek nevjerojatne produktivnosti, “čudovište prirode”, “pjesnik neba i zemlje”, kako su ga zvali u njegovo doba. Nikada nijedan pisac nije napisao toliko koliko on: 1800 kazališnih komada (500 ih je sačuvano), romana, novela, epova, pjesama, rasprava ni broja se ne zna. Kažu da je samih soneta napisao preko tri tisuće. Bio je sav od paradoksa i krajnosti: “Rodio sam se za ljubav i mržnju, sredinu nikada nisam poznavao”, kaže u jednom pismu. S jednakim je žarom griješio i molio. Dvije snažne strasti su ga neprestano pratile: književnost i žene. Njegova biografija predstavlja nevjerojatan avanturistički roman, živio je lagodno i dosta površno i sve mu je polazilo za rukom, iz svih nevolja znao je isplivati. Iako je bio rođen dramski pisac, Lope de Vega je u suštini svojoj bio prije svega pjesnik pa su i njegovi kazališni komadi puni umetnutih pjesama i protkani su lirikom. On je sav svoj život, sve što je proživljavao, prenosio u stihove. I radosti i obješenjaštva i gorka saznanja, sve ćemo naći u njegovim pjesmama. Tu su zapravo njegovi najdublji trenuci, sve najhitnije što je bilo u njemu, i ljudsko i stvaralačko. Jer, kad je pisao pjesme, više je nalazio sebe i svoju vlastitu istinu, nego kad je stvarao za kazališnu publiku koja mu je pljeskala. Koliko je imao izvanredan osjećaj za narodni stih, toliko je bio majstor soneta i drugih oblika. Sve je ispod njegova pera s lakoćom teklo, katkada i previše lako te je Gongora bio u pravu kad u jednom sonetu reče za njega: “ždrijebac je sjajan, al bez uzde juri”. Bio je mnogostruk, rasut, bujan, neiscrpan, pun kolorita, ali je, srećom, imao i časova kad su ga zaustavljale ozbiljne misli i teška saznanja. I znao je biti lucidan, svjež, blistav i dubok, i bio je velik pjesnik, jedan od najvećih u svojoj domovini. Poznato je npr. da on, Gćngora i Quevedo spadaju među najveće majstore soneta u svjetskoj književnosti. Kao posebne knjige pjesama za života je objavio: Ljudske rime (Rimas humanas, 1602), Svete rime (Rimas sacras, 1614) i Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa (Rimas humanas y divinas de Tome Burguillos, 1634).

Bik me dohvati

Bik me dohvati, nevjesto lijepa,
kod praga tvog,
i niti da si rekla:
»Čuvao te Bog!«

Mladi bik sa svadbe tvoje
kod tvojih me vrata stiže
i kada me uvis diže
smijali se svi iz sela,
a ti, mirna i vesela,
puna zadovoljstva svog,
niti da si rekla:
»Čuvao te Bog!«

Dok potoci svud žubore

U ovome divnom lugu,
dok potoci svud žubore,
bezbroj ptica poje tugu
ljubavi i ljubomore.
Svuda zvone strune vode,
taj prirodni instrument,
i ko kristal pun ugode
rastapaju mrzli led.
Dok žubori potok ubav,
ptice poju, bruji gora:
nema slave što je ljubav
ni patnje što je ljubomora.

Crnka

Bijela sam vam bila ja,
a kad žetva započela,
na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,
prije, kada nisam žela,
ali sunce nije dalo
da i dalje bude bijela
ova vatra moga tijela.
U svanuće mog života
kao ljiljan bijah bijela,
al me sunce ogrijalo
i tako sam pocrnjela.

Ići, ostati…

Ići, ostati, ostajuć otići,
pust otić, ići duše izgubljene,
slušati, vezan, slatki glas sirene
i od jarbola ne moći odići;

ko jedro gorjet i nestati tako,
na mekom pijesku gradit zdanja puka,
pasti s nebesa, biti vrag pun muka,
i za sve to se ne kajat nikako;

sam govoriti sred samoće mutne,
na vjeru tražit još strpljivost svetu
i vječnom zvati prolaznu ljepotu;

nijekat istinu, vjerovat u sumnje,
to je što zovu odsustvom na svijetu,
ognjem u duši, paklom u životu.

Lađa uživanja

Danas lađa uživanja
od kraja se evo dijeli, —
da l’ se tko ukrcat želi?

Danas lađa zadovoljstva
sa vjetrom u krmu kreće
u kraj što je prepun sreće,
u kom nema nespokojstva,
videć da je vjetar dobar,
od kraja se evo dijeli, —
da l’ se tko ukrcat želi?

Oda slobodi

(odlomak)

Slobodo dragocjena,
vrednija si od zlata,
ništa na zemlji tebi ravno nije,
više si omiljena
neg blaga prebogata
što ih u sebi Južno more krije;
za tebe krv se lije,
ratovi vode i životi ginu
širom cijelog svijeta;
o slatki mire i ljubavi sveta,
ti od zla braniš i pružaš tišinu;
u tebi samoj spava
zlato, blago, mir i život i slava.
Pastiru

Pastiru, što si, uz prijazne zvuke,
probudio me iz sna dubokoga:
ti, što znak stvori od drveta toga
na kojem širiš svoje moćne ruke,

obrati na me oči milostivne,
jer te za kralja ljubljenog priznajem,
i da ću slijedit, riječ ti svoju dajem,
slatke ti zvuke i noge ti divne.

Čuj me, pastiru! Ti za ljubav stradaš,
pa nek te grijeh moj previše ne boli,
jer prijatelj si duša pokajanih.

Pričekaj,dakle; čuj plac mojih jada.
Al kako da te za čekanje molim,
kad znam da čekaš nogu prikovanih

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te k meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoće,
ako zbog mene, od mrzle hladnoće
sasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:
o dušo, priđi prozoru svojemu,
vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svako sam veče
zborio: »sutra otvorit ću njemu«,
da bih to isto rekao i sutra.

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Život

Čovječji život, kako Sokrat zbori,
kada poslovnost mučna njim ovlada,
potok je što se razlijeva i pada
dok se s olujom bijesnom mutan bori.

A život onog što mir sebi stvori
sličan je blagom izvoru iz hlada
koji grgoljav, tih i prepun sklada
kroz šarno cvijeće sveudilj žubori.

O kakvo li je bogatstvo i sreća
za onog koji samo dobro cijeni
kada slobodu u duši osjeća.

Jer poslovi su vazda otrov ljuti!
Blažen tko živi ko izvor maleni
što spor i miran nikad se ne muti!