Tema: Pablo Neruda - Poezija

Divno je ljubav znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moja san
kao biljka sto se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nesto ostaje i vodi nad svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici

kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Igras se svakog dana

I nikome ne slicis otkako te volim,
Dopusti da te prostrem izmedju zutih venaca.
Tko je zapisao tvoje ime slovima od dima izmedju juznih zvezda?
Pusti me da se setim sto si bila pre nego sto si postojala.

Nenadan vetar urla i lupa o moj zatvoren prozor.
Nebo je zgrusana mreza sjenovitih riba,
Ovde pusu svi vetrovi neba, svi.
Kisa se svlaci.
Ptice, bezeci,prolaze.

Vetar.Vetar.
Mogu se boriti sam protiv sile svih ljudi.
Oluja kovitla tamno lisce,
i odvezuje nocas sve barke vezane o nebo.

Ti si ovde. Ah, ne idi.
Odgovori mi do poslednjeg krika.
Sklupcana uz mene kao da se plasis.
Ipak neobicna sena dira tvoje oci.

Sada, sada takodjer,malena, donosis mi kozju krv.
I grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tuzan vetar juri ubijajuci leptire
volim te i moja radost grize tvoja usta od sljive.

Koliko je bilo bolno privuci te na mene,
na moju dusu divlju i samotnu na moje ime koje svi progone.
Videli smo cesto kako gori zvezda ljubeci nase oci
i nad nasim glavama siri se sumrak u lepezu sto se vrti.

Moje su reci kisile milujuci te.
Odavno sam volio tvoje telo od sedefa obasjana suncem.
Verujem da si kraljica svemira.
Donet cu ti radosno cvece s planina, cepihne,
smedje lesnike i sumske korpe poljubaca.
Htio bih uciniti s tobom
ono sto prolece cini s tresnjama.

Odlomci iz Soneta


10
NJEZNA je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i zito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svjezinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pijesku
i sada je njegov zenstveni oganj ruze
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O lijepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi poloze u vodu
novu mjeru labuda ili zuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.


11
GLADAN sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
trazim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne zitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
zelim ti jesti kozu od netaknuta badema.

Zelim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
zelim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
trazeci te, trazeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.


12
POTPUNA zeno, putena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakav se tamni sjaj otvara izmedju tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jedinim medom porazena.

Od cjelova do cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje rijeke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobrazen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok bude i ne bude jedino munja u sjeni.


13
SVJETLO koje se s tvojih nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj njezni oblik,
ruje od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju zitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je zito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, rodjen sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.


14
NEDOSTAJE mi vremena da slavim tvoje vlasi
Moram ih brojiti i hvaliti jednu po jednu:
drugi ljubavnici zele zivjeti s nekim ocima,
ja zelim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazvali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose.


15
VEC odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.

Ne postojis samo zato što ti oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umijesili i ispekli
u Chillanu, u zacudjenoj peci od opeka.

Bica se rasiplju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje zivjeti zajedno s nama.

16
LJUBIM komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnozavanje svemira.

Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koza tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeci te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.


17
NE VOLIM te kao da si ruza od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedju sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tijelu mi taman zivi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja,
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.


18
PLANINAMA ideš kao što stize lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrdjuje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svjetlo Kavkaza pada na tvoje tijelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokret rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedju zidina mineralnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.


19
DOK te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stize i odlazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive zice
otmjenost plesa, zedj njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnoga zalca.

Od petroleja i narance njena je duga,
i poput aviona istrazuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pijeska.


20
RUZNA moja, ti si kesten rašcešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ruzna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjezi kao lubenice.

Ruzna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice zita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ruzna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
lijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojio sam tvoje tijelo:

ruzna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.


21
O NEKA sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više niti casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim, mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što trazi izmedju lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi ti prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena, i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.


22
KOLIKO puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris zitarica koje volim.

Mozda sam te vidio, zamislio da prolaziš podizuci pehar
u Angolu, na svjetlosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, trazio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom, da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i zivot mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.


23
VATRA je bila svjetlo, a kruh kivan mjesec,
jasmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini zivot,

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ruzu dana.

Bez tebe, bez mene i svjetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce zivjeti svjetlo naše ljubavi.


24
LJUBAVI, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodji da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodji da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svjetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije posljednje tajne pjene.

I izmedju tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci
sile zraka, kljuceve podmorske.


25
PRIJE no što sam te ljubio nista ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše vazno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudjivo strano,

sve bijaše tudje i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.


26
NI BOJA strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u zitu,
tvoj stil velikog grozdja i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik zitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.


27
GOLA si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo zito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako zuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ruzicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odijeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.


28
LJUBAVI, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.


29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.


30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.