Tema: William Blake - Poezija

William Blake - Poezija


William Blake rodio se 20. studenog 1757. godine u Londonu, u obitelji siromašnog trgovca čarapama i pleteninom. Zbog toga se nije redovito školovao. U 14. godini počeo je učiti tada vrlo raširen zanat gravera u jednoj graverskoj školi u Londonu, razvivši tako svoju urođenu slikarsku darovitost i imaginativnost koja, osim mističnih poriva, stoji u podlozi njegovih pjesničkih vizija od kojih su gotovo sve njegovom rukom dobile i svoj vizualni prikaz. U 26. godini Blake je oženio Catherine Boucher, kćer tržnog vrtlara, lijepu nepismenu djevojku, s prirođenim darom za crtanje. Unatoč njenim privremenim prigovorima da je “gospodin Blake vrlo rijetko u društvu s njom, zato što je neprestano u Raju”, bio je to vrlo skladan brak srodnih sukladnih duša koje su u poslu jedna drugu ispomagale (Blake ju je naučio čitati, pisati i gravirati), a u svojim vizionarskim zanosima često znale i sablažnjavati svoju konzervativnu sredinu. Jedina Blakeova kod izdavača objavljena zbirka pjesama Pjesničke skice (Poetical Sketches) izišla je 1783. godine. Sve ostale svoje knjige Blake je sam ilustrirao i objavio u vlastitoj nakladi u vrlo malom broju primjeraka. Pjesme nevinosti (Songs of Innocence) pojavile su se 1789. Slijedi zatim niz tzv. proročkih knjiga: Knjiga o Teli (Book of Thel, 1789.), Vjenčanje Neba i Pakla (Marriage of Heaven and Hell, 1790.), Francuska revolucija (French Revolution, 1791.), Amerika (1793.), Vizije kćeri Albionovih (Visions of Daughters of Albion, 1793.). Oslanjajući se na Bibliju, Shakespearea i Miltona, a prije svega na Jespera Swedenborga (1688.-1772.), švedskog filozofa, znanstvenika i mističara, osnivača tzv. Nove Crkve (koje je i Blake bio član), on je u tim djelima razvio poseban pjesnički jezik, mitologiju i sim-boliku (“Moram stvoriti sustav ili biti zarobljen sustavom kojeg drugog čovjeka”, kaže Blakeov Los). Bez njih je (ako se to uopće i može do kraja) gotovo nemoguće shvatiti cjelinu Blakeova djela nastalog iz težnje da se korjenito promijeni svijet. To se, prema Blakeu, može postići novim čitanjem Biblije, posebno Novog zavjeta, prevrednovanjem njenih postavki, prije svega odnosa novozavjetnog Krista prema starozavjetnom Jehovi. Godine 1794. izlaze Pjesme iskustva (Songs of Experience) u kojima se, zrcalnim principom, redaju i odražavaju pjesme i teme zastupljene u Pjesmama nevinosti. Slijedi ponovo novi niz proročkih pjesničkih knjiga i spjevova: Knjiga o Urizenu (The Book of Urizen, 1794.), Europa (1794.), Pjesma o Losu (The Song of Los, 1795.), Knjiga o Ahaniji (The Book of Ahania, 1795.), Knjiga o Losu (The Book of Los,1795.), Vala, odnosno kasnije Četiri Zoa (Vala; Four Zoas, 1797-1804.), zatim spjev Milton (1804-1808.), Jeruzalem (1804.-1820.). Vječno Evandelje (The Everlasting Gospel), koje je Blake počeo pisati 1810., ostalo je nedovršeno.Vizionar William Blake u osnovi je buntovnik i revolucionar-mistik koji u vrijeme dominacije klasicističkog racionalizma svojim pogledima, ali i svojim pjesničko-likovnim izrazom otvara prozor novom dobu, dobu romantizma, te preko njega i njegovih suvremenih nam neoinačica ulazi i u ovo naše, za gotovo sva blakeovska pitanja podjednako zainteresirano vrijeme, koje u mnogim Blakeovim krilaticama i izrekama može prepoznati i svoje teze i grafite, pogotovo u onim vizionarski intuitivno okupljenim oko postavke da je “svaka živa stvar sveta”. Blake je umro 12. kolovoza 1827. godine u Londonu. Neshvaćen u svom vremenu on nam svojim djelom i danas nudi množinu trajno važećih pitanja i odgovora kao ključ za shvaćanje ovoga našeg stoljeća, i njegova kraja.

Ah, Suncokret!

Ah, Suncokret! od vremena je taj
Umoran, on, što želi saznat broj
Sunčevih stopa, traži zlatni kraj
Onaj gdje putnik završi put svoj;

Gdje Mladić, što od žudnje skonča vrele,
I Djeva, koju pokri snijeg, u noći
Iz svoga groba dižu se i žele
Tamo gdje i taj Suncokret moj poći.

Bolesna ruža

O, ružo, bolesna si!
Nevidljivi crv jak,
Koji uz huk oluje
Leti kroz noćni mrak,

Pronašao je rujne
Radosti tvoje log,
Tamna mu tajna Ijubav
Uništava te stog.

Bojah se

Bojah se, moja besna će oluja
zatrti krasno istinito cveće;
Ali mi pod suncem ono buja, buja,
Nikad ga ona otpuhnuti neće.

I ne bi krasnog istinitog cveća
ni na kom drvetu da se koči
Cvetali su oni na mnogo drveća
Besplodni, lažni, mada lepi za oči.

Božanski lik

Okrutnost ima ljudsko srce
a ljubomora ljudsko lice
užas, čoveka božansko obličje
a usamljenost ljudske odore.

Odore ljudske od gvožđa su skovane
obličje ljudsko od vatre je,
lice ljudsko peć je ognjena zapečaćena
a srce ljudsko klisura je gladna.

Čovečja bit

Ne bi bilo Samilosti
bez nečije Ubogosti;
sažaljenja biti neće
Kad svi budu naše sreće

Iz straha se mir razvija,
Dok sebična ljubav klija:
tad Okrutnost omču spleće,
pomno svoje mamce meće.

U svetome sedi strahu,
Lije suze po svem prahu:
Poniznost se ukorijeni
Ispod samih nogu njeni’

Troma sjena tajne tada
Po glavi joj brzo pada;
Gusjenica, Muha stane
Tajnu jesti poput hrane.

Plodom Himbe ona rodi,
Rumenim, da jest, da godi;
Gavran gnijezdo onda zdjene
Sred najdublje njene sjene.

Bozi zemlje i iz vode
Traze Drvo sred Prirode.
Zaludu im sve to bit ce,
Jer u Mozgu Drvo niče.

Izreke pakla

(izbor)

Vozi svoju zapregu i svoj plug preko kostiju mrtvih.
Put preteranosti vodi u zamak mudrosti.
Oprezna pamet je bogata, ružna, stara devojka kojoj se udvara Nemoć.
Onaj ko priželjkuje a ne čini, hrani kugu.
Presečeni crv prašta plugu.
Utopi u reku onoga koji voli vodu.
Luda ne vidi isto drvo koje vidi mudrac.
Čije lice ne zrači svetlošću, nikada neće postati zvezda.
Večnost je zaljubljena u proizvode vremena.
Zaposlena pčela nema vremena za tugu.
Nijedna ptica ne leti suviše visoko ako leti sopstvenim krilima.
Mrtvo telo ne sveti svoje rane.
Najuzvišeniji čin je staviti nekog drugog ispred sebe.
Kad bi luda bila uporna u svojoj ludosti, postala bi mudra.
Tamnice se grade opekama Zakona, javne kuće opekama religije.
Golotinja žene je božje delo.
Preterana tuga se smeje, preterana radost plače.
Lisica kune klopku, ne samu sebe.
Radost te ostavlja da stojiš na mestu, nesreća vodi dalje.
Što je danas dokazano, bilo je nekad samo zamišljeno.
Jedna misao ispunjava beskraj.
Budi uvek spreman da kažeš šta misliš, nitkovi će te izbegavati.
Orao nikad nije izgubio tako mnogo vremena, kao kad je hteo da uči od gavrana.
Tigrovi besa mudriji su od konja pouke.
Očekuj otrov iz stajaće vode.
Nikada ne znate šta je dosta, dok ne znate šta je suviše.
Slušaj prekor budale! To je kraljevska pohvala.
Ako drugi nisu bili ludi, mi treba da budemo.

Janje

Janje, tko to stvori tebe?
Znaš li tko to stvori tebe,
Da živiš, i hranu dade
Uz potok ti, sred livade;
Tko ti dade to odijelo,
Ruho meko, sjajno, bijelo,
I glas takav, nježan tako
Da veseli polje svako?
Janje, tko to stvori tebe?
Znaš li tko to stvori tebe?

Janje, čuj tko stvori tebe,
Janje, čuj tko stvori tebe:
On što ima tvoje ime,
Jer On Sebe zove Janje.
On je krotak, blag, Njem’ stalo
Bješe postat’ dijete malo.
Ja sam dijete, a ti janje,
Njegovo nas resi ime,
Janje, Bog nek’ čuva tebe.
Janje, Bog nek’ čuva tebe.

Jeseni

Jeseni teškog voća, puna mrlja
Od krvi grožđa, nemoj proć’ već sjedni
Pod naš sjenovit krov; tu počinut ćeš
I zapjevat uz moju novu frulu;
Najljepše tebi plesat djevojke će!
Voća i cvijeća zapoj strašni pjev.

“Pupoljak suncu otvara Ijepote
Svoje i Ijubav prožima mu vene;
Cvjetovi vise oko čela jutra,
Cvatu niz blistav obraz čedne noći
Dok bujno Ljeto pjevuši a laki
Oblaci cvijećem posiplju mu glavu.

Duhove zraka hrani osmijeh voća,
A radost lebdi oko vrta, krila
Lakih, il’ sjedeć’ na stablima pjeva.”
Tako je Jesen pjevala kad sjede;
Diže se tad i ode preko tmurnih
Brda, al’ zlatni ostavi nam teret.

Ljetu

Ti, što kroz naše prolaziš doline,
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto,
Dizalo tu si često zlatni šator
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.

U najdubljem smo hladu slušat znali
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola
Ognjena preko nebesa; uz vrela
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj
Obale bistre rijeke, baci svoje
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.

Slavan je naših barda strune zvon,
Mladići su nam jači od južnjaka,
Djevojke Ijepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege.