Tema: William Blake - Poezija

Ljubavna tajna

Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat’ nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.

Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!

Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.

Ljubavni vrt

U Ljubavni ja uđoh Vrt,
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek
Igrat se drago bilo mi je.

Zatvorena joj bijahu vrata,
“Ne smiješ”, tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih,
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;

I vidjeh da je u njemu groblje
I grobne ploče svud; svećenici
U ruhu crnom hodahu trnom
Sputavajuć’ mi čežnje i težnje.

Otrovno stablo

Na svog druga Ijut bjeh, smjesta
Bijes iskalih – Ijutnje nesta.
Na dušmana Ijut bjeh, reći
Ne htjeh to – gnjev posta veći.

Zalijevah ga ja u zloći
Suzom danju i po noći
I sunčah na smijehu svom,
Mameći ga mišlju zlom.

Jabuku on u svom granju
Rodi, rastuć’ noću, danju;
Dušman vidje gdje sred hvoja
Blista, znajuć’ da je moja

Drznu mi se u vrt doći,
Ušulja se usred noći:
Ujutro ga u dan svježi
Vidjeh gdje pod stablom leži.

Osmijeh

Postoji ljubavi osmijeh,
Te lažno kad usne se kreću,
U osmijehu nad svim osmjesima
Oba se ova sreću;

U mžznji se obrve mrste,
I prezir grči ih lud,
Od grimase, pak, nad grimasom
Ti bježiš uzalud,

U srce ta bode duboko,
I kralješke drobi kad sjeda,
A od osmijeha sviju
Postoji samo jedan.

Izmedju zipke i groba
Jedini osmijeh je taj,
A kad ti on se osmjehne
Svoj patnji tada je kraj.

Proljeću

O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!

Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.

Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.

Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!

San

Ležaj anđela – čuvara
Nekog sna zaseni šara.
Ležah tu gde gusta trava
Sakri izgubljenog mrava.

Nevoljnog, od puta snena,
Noć ga ovi, izgubljena,
Tu gde mu se smetnu puti,
Slomljena ga mogah čuti:

“Deco, je l’ vam suze sjaje?
Čujte oca uzdisaje!
Zene tužne sad im zjape,
Vraćaju se, za mnom vape.”

Požalih ga “Šta ću?”, rekoh
No, kresnica, nedaleko,
Progovara: “Ko, sred jada,
Stražaru se noćnom nada?

Moje svetlo rasvetljuje,
Oko njega bube zuje.
Sad zuj sledi i ne pitaj;
Lutalico, kući hitaj!”

Tigar

Tigre, tigre, plame jak
Što sijevaš kroz šumski mrak,
Koji vječni dlan, i kad,
Stvori taj tvoj strašni sklad?

S kojeg neba, ili dna,
Žar zjenica tvojih sja?
Čiji polet i dlan sam
Smjede taj osvojit plam?

Koja snaga, pokret strog
Splete žice srca tvog?
Kada život bje mu dan;
Koje noge? koji dlan?

Lanac? čekić? koja peć
Um tvoj skova, tko će reć?
I nakovanj? koji hvat
Grozu će mu sputat znat?

Kad na nebo kao mač
Pade zvijezda sjaj i plač,
Da l’ to osmijeh onom gna
Što s tobom i Janje zda?

Tigre, tigre, plame jak
Što sijevaš kroz šumski mrak,
Koji vječni dlan, i kad,
Stvori taj tvoj strašni sklad?

Uspavanka

Snovi, tkajte sjene plave čedu mom iznad glave,
Slatki snovi kojim ovi mjesec ga što tiho plovi.
Čedu mom, sne, iznad čela pahuljica budi bijela.
S anđelom ga blagim i ti čuvaj, slatki sne, i štiti.

Slatki smiješci, noću zato bdijte, dok spi moje zlato;
Slatki smiješci, kakvim smije majka se što svunoć bdije.
Slatki uzdasi, u oči nek vam san se noćas toči,
Golubinji, koji čine da noć blago, brzo mine.

Spavaj, spavaj, dijete drago, svaki stvor sad spava blago;
Spavaj, spavaj, spavaj sretno, dok ti majka jeca sjetno.
Slatko dijete, u tvom liku vidim pravu svetu sliku.
I mene će stavit’ leći tvorac tvoj i suze teći

Za me će mu, za te, svete, za nas, ko kad bješe dijete.
Trajno gledat’ dano ti je njegov lik što ti se smije;
Smješka meni, nama, mio, on što je djetešce bio.
Dječjim smijehom on se smiješi, nebo, zemlju mirom tješi.

Zemlja i kamen

“Ljubav se ništa ne brine za se,
Niti je more takvi jadi,
Kao dar drugim radosno da se,
Unatoč Paklu Nebo gradi.”

To reče gruda zemlje koju
Smrvilo stado svu u prah je,
Kamen u potok skriven svoju
Odvratio joj u taj mah je.

“Ljubav tek samu sebe znade,
Strastveno druge hvata tog radi
I svima redom spokoj krade;
Unatoč Nebu Pako gradi.”

Zimi

Zimo, zaključaj dijamantna vrata:
Sjever je tvoj, na temelju duboku
Tu podigla si dom. Ne tresi krov svoj,
Ni stupove tim kolima od gvožđa.

Ne čuje me, već teška jaše preko
Bezdana; oslobodila u čelik
Okovane oluje je, i gledat
Bojim se, žezlom ona vitla svijetom.

Neman je to što koža joj se lijepi
Za jake kosti, gazi preko stijena
Što ječe, čini da sve vene, zemlji
Haljinu svlači, krhki život ledi.

Sjedne na hridi, zalud mornar vapi,
Taj jadnik što s olujama se bori,
Dok nebo smiješkom ne odagna tu
Neman u špilje ispod gore Hekla.