Tema: Dragutin Tadijanovic - Poezija

Mjesečina

Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.
O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:
Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.

Može li čovjek

Može li slovima na papir
Prenijeti šum vjetra pjevanje
Ptica u šumi, i srce
Slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
Ili u dalekoj zemlji
Ići s rukama krvavim do lakata
I s nožem u zubima,
A k zvijezdama dizati pogled
Ljudskih očiju? Može li čovjek
Još uvijek da podnosi
Bijedu, ponizenje, zločin,
da se raduje pokoljenjima,
I da sluša šum vjetra
pjevanje ptica?

Nečije ranjeno srce

Tko ti je dušu uzeo prijatelju moj,
Dugo te poznajem pa znam da si zaljubljen.
Vidim da tvoje najdraže vino više nema ukusa,
I stalno gledaš kroz vrata kao da nekoga čekaš.
Tko je ta djevojka zbog koje se opijaš.
U tebi kao da nema više ni života ni radosti.
Znaš da smo prijatelji i da mi možeš reći sve.
Ne volim kad si takav, šutjiv i bezvoljnog pogleda.
Uvijek smo znali upasti u svakakve nevolje,
Ali ti, baš uvijek si znao izvući ono najbolje.
Koliko si me puta k sebi pozivao da dođem,
I po suncu, i po kiši ja sam uvijek dolazio.
Slušali bismo onu tvoju ludu glazbu,
Često smo si znali zapaliti i dobro popiti
I pred ponoći na ulicama si me znao dobro preplašiti
Koliko puta smo znali doći do mene jedva trijezni,
Budili susjede putem , galamili ulicom pjevajući
Naše najdraže pjesme, nabijali nogoma u kontejner.
I tako do moje kuće, nakon duge zamorne šetnje
Opet bismo nešto popili i zaspali jedući trešnje
Prijatelju najbolji, došao je trenutak da se središ,
Prošlo je dosta vremena a još nisi ništa postigao
I vrijeme je da se pomiriš sa svijetom.
Za svoje dobro zaboravi svoju odavno bivšu ljubav,
Nije ona jedina za tebe, neka ti kao san tone u zaborav!

Nosim sve torbe a nisam magarac

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.
Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.
Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.
Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Na stolu kruh

Stajati pred bijelim papirom,
Još neispisanim, i znati:
Dosad su sastavljeni milijuni pjesama
Na svim jezicima Svijeta
I za milijune ljudi na Zemlji
Spremljeno je već = oružje da ich uništi
A ti hoćeš da se čuje i tvoj krik:
Mir Svijetu! Sloboda Svijetu!
I svakome na stolu kruh!

Onoj koju naslućujem

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugo?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?…
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči.
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime;
A ne znam ni gdje si
Ni kako ti je ime!

Okrugli kameni stol

Kamen je ovaj bio u planini
Kamen. Pa iz njega isklesaše stol.
I sada za njim sjedi čovjek, sam.
U sjećanju mu žive tvoje riječi:
„Htjela bih ovamo dolaziti s tobom
Kad padne noć i pokažu se zvijezde.“

Prsten

Kad me pitaju,kakav je
Prsten moj, i odakle je,odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap
Tamne krvi, koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
“Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov”.
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu?

Poslanica

Pozdravljam te, srce moje,
U dalekom gradu; pozdravljam te
U gradu vječnom, u Dubrovniku.
Sjedim u sobi svojoj. I gledam
Glavu anđela iznad postelje
Tvoje i čini mi se: vidim
Tebe. Brojim dane i brojim noći,
Govorim: Prolazite,
Prolazite brže. Jedno će doći
Veće ili jutro, a moje će se srce
Vratiti. U me će ući, ponovno,
Radost; ona negdanja. Glava
Mog anđela dragog
Počivat će na ruci mojoj
Usne će naše razgovarati,
Bez riječi, i poljubac
Lebdjet će nad njima kao svjetlost
Sunca u predvečerje. Al treba
Još čekati, malo čekati,
Dok se ne vrati moje
Divno srce iz daleka grada
Još malo treba čekati.

Pjesma Mariji

Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo-pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Kao što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!