Tema: Dragutin Domjanic - Poezija

U snu i na javi

Digli se laki leptiri bijeli,
Pali na tvoju valovitu kosu,
S mladoga drvlja pozdrav se cvjetni,
Mirisni snijeg na rame ti prosu.
Sunce je svoje najljepše zlato
Svilo u vijenac na prame ti guste,
A ti si čista, plaha i stidna
Svila se k meni od bojazni puste.
Rukom o ruku išli smo k sreći,
Ko da nevidljivo nosi nas krilo,
Proljet u duši, u oku ljubav. -
To je dakako sve u snu tek bilo.
Nema na javi leptira lakih
Ni cvijeća, magla se slegla naoko
Na pusti kraj i goletne svrži,
Na moju dušu i na tvoje oko.
Uvijek sam za tobom čeznuo tako,
A kad smo opet se našli i sreli,
Zašto si tako hladna i strana
Ko da nas dalji nedosežnost dijeli!
Gledam, gdje ti se uklanjaš meni,
I kako magle put juga se kreću,
Ljubim te bolno, žarko ko nikad,
Al ljubav ne znam prosjačit i neću!

Zimnje noći

Sjene i suvarci prekriše staze,
Žmirkaju zvijezde, daleko i hladno
Mjeseca svijetlo na strništu leži,
Svuda je tiho, jednolično, jadno.
Usnut ne mogu, tek misli se vuku
Tromo ko dim povrh vlažnoga krova,
Dolazi prošlost, već umrla davno,
Rane iscijeljene krvave snova.
Bude se želje, a maštanja luda
Trgaju san s mojih umornih vjeđa,
Skrivene strasti izgaraju grudi,
Ljubavi suha mi usnica žeđa.
Sve, što sam ljubio bezumno vjerno,
Sve, što pregarah, dok živjet sam mor’o,
Ustaje negdje iz kutova prašnih.
O, kako noći te prolaze sporo!
Vidim te laži, što tako se plamno
Bujnim na usnamna ženâ rumene,
I onu mladost, što mirisnim dahom
Žarkom u cjelovu truje i vene.
Sve one riječi, što morah zašutjet,
I noći, koje su beskrajne bile,
Jecaj u smijehu, prijegor bez svrhe,
Godine, koje su dušu mi pile.
- Kasno je – nemam veselja životu -
Žmirkaju zvijezde daleko i hladno.
Hoće li jednom već svanuti jutro?!
Kako je živjeti dosadno, jadno!

Život

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr’o barem.