Tema: Dragutin Domjanic - Poezija

Lipa

Lipa naša, draga lipa,
Vnoga, duga leta
Dišala si nam i rasla
Puna sladkog cveta.
Ti si vsakoj drobnoj čeli
Meda dala rada,
Vsakomu i strajnskom bogcu
Pokoja i hlada.
Vnogikrat se v tvojoj senci
Beli dom počinul,
Sad je tam ledina gola,
Dom je zrušen, zginul.
Sad zabadav, stara lipa,
Išćeju te čele,
I zabadav moje misli
Najti bi te štele.
Naše steze, naše rože
Strajnski je preoral,
Ali zakaj baš domaći
Tebe seć je moral?
Prosili su njega lepo
“Lipe nam ne seci
Dobra je i hlad bu dala
Nam i našoj deci!”
Nî za njih on srca imal
Nit za lipu staru,
Ciganu je rajše prodal,
Črnom koritaru.

Moja ljubav

Ne, moja ljubav vam nije ko kandilo,
Koje u sobici djevice svele
Rujnoj u čaški uz slike izblijedjele
Tužno obasjava zidove bijele;
Tinjaju, gasnu i opet zaplamsaju
Turobni odsjevi kroz noći cijele.
Nije mi ljubav ni domaće ognjište,
Na koje ruke tek stavljaju štedne
Drva komadiće, što ogrijevaju
Prozebla srca i ručice ledne,
Spomene griju i hranu svagdanju,
I san ti nose, kad svijetlo bljedne. -
- Al kad se spomenem sanaka zlaćanih,
Što ti nad čelo se saviše meko,
I vidim oko to vedro i djetinsko,
Mislim, da u nebo gledam daleko,
Dalje od gora i od noći umorne,
Sanjarsko kao tvoj pogled
I priče žarče, neg usna ti klinčaci,
Kaže mi modra nedogled;
Znaš, na kraj prašume divlje pred sutonom
Sjene se vuku već među lijane,
Šarene ptice u dubokim krošnjama,
Sjedaju svud na zmijolike grane,
A vjetar šapće na visokim stapkama
S cvijećem žarkim, što opojno miri.
I lišće pada i šušti u poletu
Žuto i živo ko šari leptiri.
Onda se razli sa daleka zapada
Plamen, i prašuma rudi u žaru
Ko da se bačene zublje razbuktjele.
Tamo na zapadu ko na oltaru
Silni se purpurni rascvali cvjetovi
Mistične, vjekovne ruže neke,
Latice čitavo nebo su prekrile,
Stapke iz velebne dižu se rijeke,
Sveti joj valovi šume i pričaju
Ko da je bajka iz drevne davnine;
Kada je nebo još čitavo blistalo
Zlatno i čisto, iz zlatne dubine
Uvijek su plamtjeli purpurni cvjetovi,
A nije bilo ni maglene mrene,
Ni tmurnih oblaka ni zvijezda drhtavih,
Ni ljudi ni cvijeća, što vene, -
Samo je okean k grudi se svijao
Velebne beskrajne vaselene -
Takova ljubav je moja.

Onkraj groba

Pa kad se stiša sve, što naše srce lomi
Zar to je utjeha, da vječni su atomi?!
Zar nije jednako, je l’ koje zviježđe manje,
Il život čovječji, il paukovo tkanje?
I ako ponavlja se uvijek, što je bilo,
I borbe stoljećâ i što je dijete snilo,
Ko vode koluti, zar to je svrha svemu?
Pa onda živjeti, pregarat, stradat čemu?!
Al zadnji krugovi tik obale će proći.
Što dalje? Il je kraj na rubu vječne noći?
Il možda duša je, ko zvijezda, što luta,
Zastranila u ovaj kal sa modrog puta,
Ko zraka sunčana, na stratište kad pane,
Med gladne gavrane i rane otrovane.
Pa možda svrha je, sa zemlje da se vrati
U sunce vjekovno, što vječnu beskraj zlati,
Sa rane svemirske, gdje bol i laž sve prože,
Da dođe čistija – al samo, da li može?!

Pod večer

Srebro se blisiče,
Ribica se hiće,
Reka si šumi,
Nekaj pripoveda,
Kaj se razmet ne da,
K čemu rečih nî.
Tenke su se megle
Na vrbike legle,
Na poljane vse,
I kak senja bela
Skrile dol i sela,
Drema im se vre.
Šume se gubiju,
Bregi se plaviju,
Dale su nam zmir,
Nebo je kak zlato,
Tiho, čudnovato,
Kak molitve mir.
Tiha nam i duša,
Samo vse posluša,
Kak da šepće gdo.
Morti za te vnoge
V boju ljude bôge
Negdo moli to.

Ridi Pagliaccio

Uz mukli tutanj zadnja gruda zemlje pade
Nad lijesom pokopane tvoje zadnje nade;
Ko gavranovi crni misli ti se jate
Vrh groba novog kružeć, raduju se strvi,
A tebi grudi dršću, glava trudna klene,
I s ugasloga oka suze vijek se rone;
Al utri suze, kukavica tek ih lije,
I smij se svome jadu, da ga svijet ne skvrne.
- Gle groba tamno ždrijelo, što se u njem krije?
U sagnjilom lijesu trulež, gadni crvi,
Pa ipak na njem mirisava ruža cvate -
U proljeću si svom lijepe sanke snio
O slavi o poštenju, sreći; kano sjena
Vijek lebdio je lako u snu i na javi
Pred tobom lik, u kom si sve to naći mnio.
A kad si došo do njeg – bješe samo žena! -
I kam bi ti se smijao, sanjaru ludi,
A on bar ima više srca nego ljudi!
Ridi Pagliaccio!
Na nebu su ti ideali zvijezdam’ sjali,
A dobri ti ih ljudi s neba iščupali
I zgazili u blato, a ti se sada čudiš.
To tebe boli, hoćeš da poludiš -
- Što ljubiš zvijezde, ideale nebom loviš?! -
I ljubio si djevu, usne bujne, slatke,
Ko zora bješe lijepa, kao ljiljan čista.
Njoj ti si robovao mnogo dugo ljeto,
Tad odrinula tebe kao tuđe pseto.
Ta to je od vjekova priča uvijek ista!
Kad prošao si šumom pokraj guje glatke,
Je l’? ogadila ti se, bježao si od nje,
A kad si guju k svome srcu, luda, svio,
I otrovala tebe, svisnuti si htio.
Tko tuj se ne bi nasmijao baš od srca.
Da sve ti dršću grudi, suza okom vrca!
Ridi Pagliaccio!
Zar komedijaš samo sav svoj život nisi
Na daskam’, ali onim, koje svijet jesu?
Nad zipkom već se zastor diže – gluma poče,
A ti si tužan – smij se, puk veselja hoće.
Ta na smijeh tvoj on čeka, plaćen od njeg ti si.
I taj je Judin dinar krvlju stečen svaki.
Pa nek ti grud krvavi, sakrij velom ranu
I mladost mrtvu, nade, sreću pokopanu.
I smij se, dok ne dođeš do pred vrata raki.
Lakrdiji će tamo kraj – i tebi – biti.
Sa dasaka ćeš opet među daske tada,
I smrt će čitav svijet tvojih boli, nada
Koštunjave iz ruke šakom zemlje skriti.
Stog nagni k ustim kupu žića, punu žuči
Pa baš kad misliš, da ti srce mora pući,
Ridi Pagliaccio!

Stella Maris

Još tren, samo kratak tren
I svega bi nestalo bilo,
I samo bi galeba krilo
Bljesnulo gore visoko,
A moje bi umorno oko
Gledalo posljednji put
Beskrajnu, tihu modrinu,
I onda bi zašlo sve
U meku i blagu tminu.
I bijelog oblačka bi sjena
I drhtava slika njena
Treperila s vode ko prije.
Vrba bi htjela da svije
Hladovite sjenice mir.
Dalje bi šumio vir
U kolute vitlajuć hladne
Metulje i cvjetove jadne.
Sunce bi sjalo ko prije
Beskrajno dobro i zlato.
Sumrak bi gaja se hvato
Budeći zaspale sne.
A noć bi znala da skrije
Brige i dana trud.
I opet bi bilo svud
Sve isto, sve isto ko prije.
A jedva bi itko i znao,
Da mene više nije.
Još tren, samo kratak tren
I sve bi to prestalo za me
Sred plave i zamamne tame;
Sve, što je životom mi bilo,
I što mi na javi se snilo;
Što duša je htjela da traži;
Sve svetinje mojih oltara
I slatkih boli i laži;
Riječ, puna strasnoga žara
I gorkog prijegora šutnja;
Stih, koji pusto mi zvoni
I suza, što tajno se roni.
I misao samo bi jedna
Sred valovlja tonula ledna,
Ko pčela, koja netom
Za svenulim lijetala cvijetom
I sada sred struje mre
Već svijest mi ugasnut htjela,
Već obruč se oko čela
Hladan ko bodeža brid,
Stezao uže i uže.
I suton je sumorni neki,
Prozirni, čudni, daleki
I meki ko latica ruže
Brisao spomen i vid.
O, tako sam htio da počivam
O, tako sam htio da snivam,
Da valu me predaje val
I miluje, nosi i njiše;
I da se ne probudim više,
Dok ne stignem na onaj žal,
Gdje duša će slobodna biti
Bez tijela i boli i strasti
I čista ko rose kap.
Pa što me je prenulo tad,
Što pokoj je strgalo sneni?
Što volju je vratilo meni
I vjeru u život mlad,
Da zaplivam posljednjom snagom
Sam protiv razorne struje?
Zar želja za djevojkom dragom?
Zar ptice poj, što se čuje?
Il sunca zlatnoga sjaj?
Zar rodni u cvijetu kraj?
Il pčela što ružu pije
U času još, kada joj mrijeti?
Pa srce se moje sjeti
Cjelova plamnih i raskošna smijeha,
Života, strasti i grijeha?
Ne, ne! Samo kratak tren
Plavo mi snilo se oko,
Dobrote puno, duboko,
I ruka staračka, bijela
Prešla mi preko čela.
I riječ je zazvonila blaga,
Kao da dušu mi draga.
O, ja sam taj poznao glas!
On opet u život me zvao,
On posljednju snagu mi dao:
- Tvoj, majko, dragi glas!

Šampanjac

Amo šampanjca, nek blistav se pjeni
Oko nek sijeva, koljeno kleca,
Kroz noć nek tamnu, kroz zlaćane kapi
Pjesma i obijest zvoni i jeca!
Čemu za sanjama duša da čezne,
Čemu da opsjena kini nas, mori?!
Praporci zveče i razuzdan smijeh
Nek karnevalom života se ori!
Tužna je duša, a srce nam žedno
I usne rujne svele od strasti.
Amo šampanjca! Ta sve je tek pjena:
Život i sreća i ljubavi slasti!
Nek živi ljubav, bahantica divna,
S lijerovim ruhom i vijencem od ruža,
S djetinjskim posmijehom; kako se iskri
Otrov, što požudnoj usni ti pruža.
Eto i sreća, u ruci joj kalež,
Pjena do vrha – gle, svakom je nuđa
Tko je ne traži, al slatka je, slatka
Ko hljeba korica oteta, tuđa,
Laka ko oblak u sutonu ljetnjem,
A dršće, dršće ko usnica onih,
Koji su klonuli klecajuć za njom,
Gladnih i zgaženih svi milijoni.
Čemu i žiću da okušaš talog?
I ja zaronih već moru mu na dno,
Znaš, što donesoh u krvavoj ruci?
Pijesak i strvi i blato tek gadno!
Sve je tek pjena! Ej, kako krasno
U njoj i sunce i zvijezda se cakli,
Na dnu se umire nijemo, bez svrhe.
Zašto bi srebrenu koprenu makli!
Amo šampanjca, tu bljeđanu vatru,
S praporcim’ pjesma nek zamnije življe!
Zar da je kasno?! Vijek je karneval,
Život i smrt gle grle se divlje,
Vječno – uz kletvu i molitvu našu.
Pjena je slatka – kad blizu je talog,
Uvijek još doba je razbiti čašu!

Tjeskoba

Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.
Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.
Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.
Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!
Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?
Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.
O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom – mojim?

Tajna

Otkrij tu nesretnu tajnu, što život mi razara kradom,
Ispunja dušu mi čežnjom i strahom i nemoćnim jadom.
Šapće mi riječi slatke i žarke ko otrov ljuti.
Dolazi tiho ko bolest, kad ponoć nad poljima šuti,
Zalud se sklapaju oči: i kroz san joj šapat se čuje,
Pogled joj osjećam uvijek, on dušu mi lomi i truje.
Pupaju proljeti vedre i mirisna ljeta cvatu,
Turobno jeseni venu, al živu u plodova zlatu.
Šutljivi bijeli su dani, kad pokrovom zavi ih zima,
Al ipak uvijek su živi, jer u njima sunca ima.
Šta će mi sunčani dani, kad mrtvačkim skrije ih velom
Ona, što podlo se krije ovdje – za mojim čelom.
Pije mi tijelo ko mora. Fantom taj strašni i blijedi,
Trza mi živce ko strune i hoće da srce mi sledi.
Il opet ljubav mi stranu u grudima potajno budi,
Ljubav bez vjere i sreće, bez nade ko očaj ludi.
Stvara mi samotne pjesme, sve čime duša mi strada,
I što ja tajim i sebi, sve ljudma bez sućuti jada.
Nosi u bespuće misli, u mističnu nijemu daljinu,
Gdje kao ptice olujom nošene bez svrhe ginu.
Mrzim tu ljubav, te pjesme i misli i nju, što ih stvori.
Zašto mi ubija život i zašto me bez srca umori?!
Otkrij tu nesretnu tajnu, što krije se vječno ko laži.
Ostavi mene il kaži, ja kunem te, – tko si ti, kaži!

Umiranje

Zvonjava tužna, žalobna ruha,
Lake ko sjene koprene crne,
I vijenci prate slavna mrtvaca,
A narod k sjajnom pogrebu grne.
Sklopljene ruke, spuštene vjeđe,
Mirisni rupci dižu se k oku:
Istisnut treba suzu bar koju,
Narod da vidi žalost duboku.
Kićeni govor, jecanje muklo,
Pjesma i cvijet nad sjajnim lijesom,
Udova hvata rukavicom grudu,
Baca je u grob divnom noblesom.
Pao je lijes u grobnicu usku.
Liju se suze, granje vijori…
Povorke nesta, samo se vjetrom
Nošena pjesma propasti ori
Kroz puste pute i kišu hladnu,
Dok voda skuplja grobu se na dnu.
Pjani grobari ostaše sami,
Zagrću zemlju u dubokoj tami.
- Tako vam umire čovjek.
A ovdje svijetle, šarene halje,
Rumene usne trepte od smijeha,
Pleše se divlje, ljubi se žarko,
A grudi bijele dršću od grijeha -
I ja se vinuh u kolo šumno,
Privijam k sebi procvalo žiće,
Djevica puplje, pričam im strasno,
Prekidam smijehom turobne priče.
A nitko ne zna, ne sluti nitko,
Da jedan život u meni mrije – -
Tek u tvom oku hladna je zima,
Na tvojoj usni posmijeha nije.
U srcu mome svemir je čitav
Hladan i pust, tuj polegoh sada
Mrtvo božanstvo, san moj i svijet;
U nj tek vjerovah, njemu se nadah -
A tvoja meka ubi ga ruka,
Ipak te grlim okolo struka,
Zamamno glazba dvoranom zamni,
Plamen treperi i pogledi plamni.
- Tako Vam umire duša.