Tema: Enes Kisevic - Poezija

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!’ – vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru…
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije početka
Jedan bi
Jedan će doći i poslije svih
Jedan što sve drugo sadrži
Kako da se tog jednog
Riješimo
Množine je dug
Uhvatimo početaki beskraj
I vežimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog žonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okreće
Ima i krug u kojem se kreće
I svaki vapi
Ište
Kruga središte
A samo poneko od nas sanja
Iskočiti iz kruga
I ostati na nogama
S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Točka izvan kruga se ruga.

U nama samo su oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.
Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

U Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak – šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.
Đurđice dišu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing – izustim.
I cvijece pružim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.
Trotoar mete.
Priđoh bez riječi. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Đurđice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.
Oči mi guču.
Budimpešta pod kišom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pješke bi došao da je vidi.

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar…
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos’o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat’ dijete.

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče…

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom -
korice vruće.
Pod mojim pasom
jatagan go.

U tvojim očima -
modar grom guče.
U mojim očima
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuće zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.

Valovi

Valovi, valovi,
dođite k meni,
Enesu.
Na moju obalu,
obalu moju
nebesnu.
Valovi, valovi,
oči vas moje
žedne su.
Valovi, valovi
dođite k meni,
Enesu.
Ne tamo valovi!
Pazite! Pazite.
Stijene su.

Zašto se djeca ne smiju

To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik’o, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al’ mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

Zajedno ćemo svući tijela

Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
još samo malo
još samo malo se drži
za moje ruke od svjetla