Tema: Enes Kisevic - Poezija

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!
- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…
- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?
- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?
- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Sve je – kao…

Dan je kao sunčan
Ti si,kao veseo
Prolaziš,kao,ne vide te
Svima je jako lijepo
Svima je,kao,dobro
Svima je,kao,ludo..
I ti si,kao,sretan!
Živi se,kao u moru
Ptice su,kao slobodne
Budućnost,kao na dlanu
Savjest je ,kao ,čista
I sunce je,kao jasno
O srce,kao,pjevaj
Svi,kao brinu o svima
Svatko je prijatelj,kao
Svima je,kao stalo do tebe
I do svijeta..
I dan,kao ode
I ti se,kao smiješiš
I ništa te,kao ne boli….

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne tazi me, vino žarko,
da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne nosi me, moj očaju,
ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.
I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.
Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.

San bez snivača

Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

Sijeda djeca

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.
Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši
Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.

Sunce vjetar i ti

Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu.
Žito će snivati Van Gogha.
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišenosti neke slobode,
Nedjeljiva od svega što vidiš:
od zraka, od zemlje,od vode.
Jablani dizat će glave.
Ružama dah će stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Svi će se okretati.
I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvoga lika zavrti.
I u tome, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat.
“MOJA SI”, siktat će vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacivat ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.
“NE BJEŽI”, bjesnut će vjetar,
“NEĆEŠ SE OTETI LAKO”
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.
Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim ću,tiho,u pjesmi,
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.
Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut.
Od nožnog palca do čela
Nevidljiva vatra će liznut.
Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih grudi
Dvije maline divlje će rasti.
Osjetit ćeš pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamenčić
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
krv će širiti se vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.
Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.
Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Samome sebi

Sve što niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.

Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vašu sreću
za kulisu vaše ljepote.

Samo bez nježnosti molim
ne snježite gazite jače
stvarno me ništa ne boli
probajte čizmom dapače.

Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljač je na banketu
zdušnije zdušnije ingeniozni
do guše mi zarijte petu.

Nešto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duše što plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo gradski čistači jave
ne lopatom sam ću se dići
već oblak bijelom gestom zove
bez traga ću smrtnog otići.

Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mjenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela što gore.