Tema: Enes Kisevic - Poezija

Nakit za dragulje

Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.

Noćno kupanje

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake
Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Oprosti im gospode ne znaju što rade

Kao da nikad umrijeti neće
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Bože, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi će se u tudji proširiti grob.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
no ipak od krvavog ne uzmiču cilja.
Oprosti i meni, grešnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znaš.
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.
I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

Ode naša ludost divna

Kao da neko guske čerupa -
Nebo se zaperja
Ne znam što mi bi,
Podigoh ruku
I rekoh:
“Ode moj šal!”
“Ode moj šešir”
Ti prihvati igru,
I zakači šešir u zrak.
“Ode moja knjiga”,
Uzvratih mirno.
Prestrašen graknu mrak.
“Ode moja tišina”,
Ti radosno ciknu
“Adieux mon sher rochar!”
“Ode moja šubara”
Učtivo viknuh
“Moj kroljik daragoj,
Prašćaj!”
“Ode moj ogrtač”,
Ti šapnu stidno,
Plešući valcer divljinom.
“Ode”, zanijemih.
Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.
“Ode moj hubertus”,
Naglasih značajno.
“Što je to za jednog kralja”.
“Ode moja ogrlica”,
Ti uzdahnu nježno -
I poprska krv koralja.
“Ode moj opasač”
“Ode moj pas”.
U snu se osmijehnuše breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva uštapa prekriše zvijezde
Strepeći da ne vrisneš:
“Ode moje tijelo”,
Povukoh te put kućnog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..
O, ode naša ludost divna.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak tvoj u blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
Kao da ću te izgubiti,
Sad,
Ovoga časa.

Profesor povijesti

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme….
Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti…
A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno….
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema
još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al’ samo orla imam za druga…