Tema: France Presern - Poezija

France Presern - Poezija


France Prešeren (rođen 3. decembra 1800., Vrba na Gorenjskom, Slovenija; umro 8. februara 1849., Kranj, Slovenija) je bio slovenski pjesnik i pravnik. Franc Prešern danas važi za najvećeg slovenskog pjesnika. Njegova pjesma Zdravljica, napisana 1844. godine, je današnja državna himna Republike Slovenije. Prešeren se rodio u kmetskoj obitelji. Po sticanju diplome na bečkom pravnom fakultetu vratio se u Ljubljanu, gdje je radio kao advokat. Tu je i nastala većina njegovih pjesama. Prešeren je tako postao prvi Slovenac, koji se kvalitetom svog pisanja mjerio sa svojim evropskim savremenjacima. Životni put pjesnika obilježen je nesretnom zaljubljenošću u bogatu Primićevu Juliju, kojoj je posvatio svoj Sonetni vijenac (1834.) i mnoge druge ljubavne pjesme. Posebno je važan jer je obogatio književnost tako što je unio razne motive (npr. položaj pjesnika u društvu). Potrebno je spomenuti da je stvorio pjesnički jezik, postavio temelje jezika slovenske književnosti i uključio slovensku književnost u europsku.

Gazele

Smem li te ljubit – pitam oka dva?
al’ oko neće da odgovor da.
Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
al’ ohola si kad sam blizu ja.
Ako te moje oči čežnjom prate,
bežiš ko da te plaši čežnja ta.
Al’ ako druge pogledujem deve
tad svako vidi da si besna sva.
Ili me mrziš ili voliš, dakle,
siroto srce kako će da zna?

Kud

Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.

Ljeta su stara čudno priču skrila

Ljeta su stara čudnu priču skrila
o djevojkama mrtvim, što u doba
noćno iz svog se tamnog dižu groba,
jer spavat ne da ljubavi im sila.

Teško tom u kog zaljubila bila
takva se; njena ljubav je tegoba,
jer ne mine je žeđ sve dok ne proba
krvi, dok prazna nije svaka žila.
Tako, ta što me ljubi nije žena
božica, s vrha Olimpa, iz mita,
družba poeta sretnijih imena;

to poslana je božica Kocita,
Erinijin je jauk pjesma njena,
ta pijavica nikad nije sita.

Memento mori

Kratko je vreme životnih nam staza
šta prijatelja već je na dnu groba,
koji u svako otvoren je doba,
al’ niko smrti dan još ne predskaza!

Nikakvo svetsko blago nema snage
od smrti naše da otkupi kože,
niti lopova tog otklonit može
od života nam moć pesme nam blage.

Nek misli koji slast života nam siše,
u slepoj trci srca razdragana,
da žetva smrti sazreva sve više.

Možda će onaj kome se pesma hori
u mrtvačkome ruhu, ovog dana,
ćutke nam dati znak: Memento mori!

Nevjenčana mati

Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo,
meni mladoj djevojci, i nevjenčanoj materi? —
Otac su kleli, bili me,
nada mnom mati jadali se;
moji su srameć se skrivali,
drugi me prstom kazivali.
On, što je bio dragi moj,
on, što je pravi otac tvoj,
Bog zna kud svijetom luta sam;

Napuštena

Drugu curu ljubiš sade,
sa zakletvom nove nade
da će sreću da joj dade
pred oltarom ljubav ta…
- Bog neka ti sreću da!
Kleo si se, uvjerav’o,
ljubav meni obećav’o,
riječ vjernosti vječne dav’o –
sad je prošla vjernost ta…
- Bog neka ti sreću da!
A što jadno srce moje
samo za te živjelo je
i za nj sve sad propalo je –
‘ko to mari, ‘ko to zna…
- Bog neka ti sreću da!
Bog neka te srećom prati,
i nek s drugom sreću da ti!
Al’ prije neg vam dođu svati
neka u grob idem ja…
- Bog neka ti ljubav da!

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

O vrba

O Vrba, srečna draga vas domača,
kjer hiša mojega stoji očeta;
da b’ uka žeja me iz tvoj’ga sveta
speljala ne bila golj’fiva kača!
Ne vedel bi kako se v strup preobrača
vse, kar srce si sladkega obeta;
mi ne bila bi vera v sebe vzeta
ne bil viharjev notranjih b’ igrača!
Zvesto srce in delovno ročico
za doto, ki jo nima miljonarka,
bi bil dobil izvoljeno devico;
mi mirno plavala bi moja barka;
pred ognjem dom, pred točo mi pšenico
bi bližnji sosed varoval – svet’ Marka.

Oproštaj s mladošću

Života moga prođe lepši deo,
rano me mlada ostaviše leta!
Moj cvet je još pre svog procvata sveo,
a osuši se i koji procveta!
I sunce nade ja sam retko sreo,
a hladni vihor mene svuda sreta!
Mladosti, ipak ja te tako volim,
i za tebe se večno bogu molim!

Okusih rano plodove saznanja!
Za mnogu radost tu se otrov stvori:
svet dobra dela pakošću proganja
i protiv čiste savesti se bori.
Ko vernu ljubav traži – kratko sanja;
svi takvi snovi gube se u zori!
Um, pravda, znanje – to su deve koje
nemaju novca, pa ni sreće svoje!

Uzalud čamac upravlja put sreće
onaj spram koga, dušmanski i zao,
digne se vihor koji ga je veće
kao prosjake u kolevci znao:
čoveka novac putem slave kreće,
vrednost mu raste s novcem što je dao!
Videh da ljudi cene ono gde se
prevara iznad pameti uznese!

Grešnike videh i grehove njine
koji u srcu rane zakrvave.
No mladost vedra teret s duše skine,
jade i misli iz srca i glave,
a kule diže nebu u visine,
a pustinja je za nju puna strave.
Njoj pali – i gde neprilika vlada -
vesele zublje iluzije – nada.

Ne misli da će prvi dah vetrića
srušiti tvorbe naših misli lako,
i zaboravi na bolna otkrića:
rane što jedva zalečismo tako,
pouk nam dođe i od našeg bića,
jer prazno bure puni od nas svako!
Zato, mladosti, ja te ipak volim
i za tebe se večno bogu molim!