Tema: France Presern - Poezija

Pod oknom

Mjesec sije,
čekić bije pozni umorni već sat;
a neznane
srca rane ne daju mi mirno spat.
Ti si kriva,
Ijubežljiva nesmiljena djevo ti!
Ti me raniš,
ti me braniš, pa mi doma se ne spi.
Obraz mili
tvoj po sili stalno je u oku mom;
uzdišuće
srce vruće stalno žudi za tobom.
K oknu idi,
tko to vidi, tek nebeske zvjezdice;
i prikaži
se i kaži, srce hoće me, il ne!
Nadu dahni,
rukom mahni ako te je reći strah!
Ura bije
a nje nije, što ću jadnik u taj mah!
Pogledajte
u dom, dajte, zvijezde, znak mi da li spi;
da li sluša,
il me kuša, il o drugom ona sni
Ako spava,
nek je zdrava, kuša li me, što ću tad;
ako ljubi
drugog, grubi srce će mi slomit jad.

Pesniku

Ko zna
kako da sa duše noć se skine zla?

Ko znade
odagnat kopca – danonoćne jade -
što naše srce kida u komade?

Ko zbori
od uspomena da zaborav stvori,
da očajanje od budućih skloni,
i da izbegne još što sad ga mori?

I kako
da budem pesnik kad je teško tako
u srcu nosit il’ raj ili pako?

Pozivu
predaj se svome, muči muku živu!

Prva ljubav

Opasna moja prohujaše leta,
ostaviše me već mladosti dani,
poznadoh mnoge lepotice sveta:
naše i one iz naroda strani’,
sloboda srca još ne bi uzeta,
i mislio sam – lako se odbrani
od ljubavnoga ropstva onaj koji
pred njome čvrsto i oholo stoji.

Al’ dođe deva ko vila iz gore,
oh, da ne videh nikad oči njene!
Pred njenim licem bledi i sjaj zore
i svetlost zvezda kraj očne joj zene!
Neizlečive rane srca stvore,
oči joj kad se na nekog osme’ne.
No ko li ljupkost njenih usta, bože,
il’ čedne grudi opisati može!

Lepotica je ova bila kao
ona što, krajem velikoga posta,
Petrarku srete; zasenjen sam stao,
srce mi kao začarano osta.
Mišljah – njen pogled da bi raj mi dao;
al’ srce njime ranjeno mi posta,
i od toga dana ono, neizlečeno,
jaduje, trpi i trpeće večno!

Ni bledo moje lice je ne gane,
ni pesme boli koji srce guše,
ni oči suzne i neispavane,
ni suze koje nikad se ne suše.
Radost me prođe, očaj stvori rane
koje ostaše u dnu moje duše.
Tako, ko misli – čvrst je, taj i pada,
pratiš li deve – znaj, eto ti jada!

Zato, slobode ko je željan svoje
devojke mlade nek ne prati mnogo!
Što mira nemam, to su oči moje
krive, na oči treba pazit strogo,
za ljubav vrata u očima stoje,
njih pobediti razum nije mogo.
Ko mene neće da posluša – neka
zna da ga moja zla sudbina čeka!

Sonet ljubavi

KUPIDO, ti i majka tvoja žarka
nećete za nos vuć’ me više sada;
bez plaće ja vas neću srca rada
hvaliti, kao siromah Petrarca.
Dosta je ljeta naprela mi Parka;
što pjesnička mi žica dade kada?
ne ljubi još ni jedna mene mlada,
kaditi više neću vam bez darka.
Vaša su obećanja prazne šale;
nezahvalnici, sit sam vaše tlake;
godina tih, što još su mi se dale,
Sav ću dan kovat iz parnice svake
zlatnike, noću s družbom pit bokale,
vinom ću tjerat briga mi oblake.

Sanjalo mi se

SANJALO mi se da u svetom raju
bili smo sretni posve, kao svatko:
daleko bje života doba kratko,
gdje dijelit vrijeme i prostor nas znaju.
Do Laure si ti na jednom kraju
sjedila, mlađa, o prošlom je glatko
životu tekao razgovor vam slatko,
koliko kojoj glasi slave traju.
I tu na vagu svetog Mihaela
s Petrarcom stavih ja sonete svoje,
visoko mi se zdjelica popela.
Dodasmo njene čednosti i tvoje
pjesmama svojim nas dva tad, i zdjela
ne bje mu niža od zdjelice moje.

Sonetni venac

I

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da »magistrale«, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonije.

Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
sljedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:

U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noću u san pale,
svaka se opet kad dan svane, prene.

Ti si života moga magistrale,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.

II

Rana je spomen on i tvoje hvale,
Slovencu će se glasit i u čase,
kad na grob rani trave mi se skrase,
kad patnje ove u njem budu spale.

Ohole kao ti kad budu stale
djevojke slušat pjesmica tih glase,
željezne će sa srca skidat pase,
da vjernu ljubav cijeniti bi znale.

Svanut će zore ljepše neg su bile
Kranjcima, ljepše zvijezde neg su sjale,
slavnije pjesme nego su se vile;

ipak će možda ove što te hvale
ostat međ njima, jer im strofe mile
iz srca sve su svoje klice gnale

III

Iz srca sve su svoje klice gnale,
koje skrit ne zna boli što ga more;
pjesniku sličim što je Leonore
d’Este opjevo znamenite hvale.

Prem s ljubavi glas usne nisu dale,
sto mračila je mladosti mu zore,
na nadu se oslanjala još gore,
kradom su pjesme otkrivat ju stale.

Želja mi plam se ne gasi, već žeže,
prem srcu mom tvoj pogled nadu krije,
strah da uvrijedit ću te, glas mi veže.

Bol kazuju, s kog srce mirno nije,
i tajne patnje što u njemu leže
mokre i cvjetne ruže poezije.

IV

Mokre i cvjetne ruže poezije
kažu to, što se usred grudi skriva.
Postalo mi je srce, vrt i njiva,
gdje elegije ljubav sada sije.

Ti si im sunce. Na oknu te nije,
ne da mi nać’ te, luči mila, živa,
u glumištu, na šetnji, sreća kriva,
ni tu gdje kolo plesača se vije.

Koliko puta ne mogu da svladam
žud što me goni za tobom; al krije
meni se ta ljepota koj se nadam.

Oko mi u samoći suze lije,
stog pjesme te što ti ih u čast skladam
iz kraja nisu gdje ih sunce grije.

V
z kraja nisu gdje ih sunce grije,
gdje tvoja mila osvrće se zjena,
gdje u tvom gledu mre svih briga sjena,
bolova sviju zaborav se pije;

gdje se veselje preko lica lije,
gdje prođe ljutnja u duši skrivena,
gdje pjesma vri iz srca zanesena,
zvone u srcu slatke harmonije.

Gdje orošeno od ljubavi čiste,
klice, sve što je lijepo rađa male,
kao što budi dah proljetni liste,

od tamo nisu pjesme tvoje hvale,
proljeti sretne, blagodarne iste
cijelog svog vijeka lahor nisu znale.
VI
Cijelog svog vijeka lahor nisu znale,
od tebe, djeve ohole i dične
primile nisu, božicama slične,
što bila bi ih oživjela hvale.

U strahu bjehu, da ti i da male
Slovenke što su njemačkome vične
ne biste, zato sto s Parnasa lične
naše su zemlje, prezirat ih stale.

Kamene, nase božice, sve tuže
same, sve vječno zapuštene žale,
jer Kranjci radije tuđim časti pruže.

Pjesništvu našem do sada su cvale
na vrhovima snježnim rijetke ruže,
oko njih su se čvrste hridi zbrale.

VII

Oko njih su se čvrste hridi zbrale,
ko Orfeju uz strune u davnini,
kojom su horde tračke na glas fini
kraj Rodopa i Hema u vlast pale.

Kad bi nebesa milost dat nam znale,
da odmrznu se našeg Kranja sini,
oni, i s njima svi Slovenci ini,
kad s našom pjesmom Orfeja bi dale!

Da za čast zemlje užga grudi vrele,
da razbije sav razdor nas od prije
i sjedini rod Slovenije cijele!

Od slasti što se iz te pjesme lije
da prestane sav spor, da se vesele
vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije!
VIII

Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije
sve pokrajine bjehu nam, jer, samo,
tvog duha nesta, nad grobom ti tamo,
zaboravljenim posve, vjetar brije.

Raspre otaca, da nam rame svije,
Pipinov jaram staviše nam amo,
otada bunu krvavu tek znamo,
boj Vitovčev i pljačkanje Turčije.

Sreće i slave minuli su časi,
velikih djela ne bje, pa su snile,
umuknuli su pjesme slatki glasi.

Tim što ih nisu strle doba sile,
ružama, čim nas mlad se Parnas krasi,
i patnje su i plač im hrana bile.
IX
I patnja su i plač im hrana bile,
Parnasa moga ružama: još ljuće,
s ljubavi za te, suze su se vruće,
i s ljubavlju za domovinu, lile.

Pregorke misli, da Slovenac mile
ne ljubi majke u nj se nadajuće,
da je žar tvoj raspalit nemoguće,
gorčinu su u srce moje svile.

Želje i čežnje rodile su veće,
da s tvojim ime čut bi mi se smjelo,
da s domaćom se milom pjesmom kreće;

da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo,
da vrate nam se opet časi sreće,
jačahu ih da cvatu neveselo.

X
Jačahu ih da cvatu neveselo,
kao što, zavedena, ruža rana
nikne pod mladim suncem jednog dana,
ako joj malo nasmiješi se vrelo;

al brzo nagne glavu tužno svelo,
kad naleti pred burom magla gnana
i otrovna se s neba sruči slana,
pokrije brda snijeg i polje cijelo.

Ko sunce tvoje sjalo mi je lice,
pogleda tvog sam pio zrake mile,
ljubavi cvati pružile su klice.

Al zrake sunca brzo su se skrile,
na mrazu puste ostale su, nice,
ura ih tamnih zatirahu sile.
XI
Ura ih tamnih zatirahu sile
sve dane tom, što te ti pjesme poje;
gnušanje im i očaj dade boje,
Erinije su ga dohvatile.

Ko sto je Orest kod Dijane mile
dobio opet zdravlje duše svoje,
tako bi i od ljubavi se tvoje
smilile prsi, vjeđe vedre bile.

Razbježaše se sanje kratkočasne,
ko nagla munja nadanje bje cijelo,
što tamnijom učini noć kad zgasne.

Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;
kako bi dakle pjesme bile jasne!
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo!
XII
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruševine tako zapuštene
cvjetaju ruže katkad neveselo,

što kopriva im mnoštvo siše tijelo,
i divlje bilje to što samo zene;
al čim u vrt, u lijehe ih zelene
presadi netko, cvasti počnu smjelo.

Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im, dobile
moć uvis rasti poezije klice,

želiš li da bi ljepši cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!

XIII
Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega štuje carstvo mraka zloga,
samo se njega plaše vjetra sile.

Popustit briga lanci će što cvile,
spast će im tvrdo željezo zbog toga,
s pomoću tvojom rane srca moga
zacijelit će, ko da nisu bile.

Bit će mi tada opet vedro lice,
nada će ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;

Oživjet će mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast će u njem klice
i vedrije će nov cvijet gnati smjelo.
XIV
I vedrije će nov cvijet gnati smjelo,
ko ruže kada mine zima huda
i proljet opet kaže svoja čuda,
i po drveću prospe cvijeće bijelo,

i izmami van pčelu sunce vrelo,
i pastir prije zore već vrluda,
u grmlju slavuj bigliše bez truda,
prirodi radost prožme biće cijelo.

O, znam da nisu vrijedne takve sreće,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje meće.

Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve veće,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.

Snaga uspomene

Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nesto veže,
što – to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražis me okom u kom strah se skri
Često dok sjediš umorna ko sada
od buke, sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila mi prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije
dobro, kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdana strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, preko da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.

Sonet

Mirisne, rosne ruže poezije
otkrivaju što u srcu se skriva.
Srce je moje vrt i plodna njiva,
gdje sada ljubav elegije sije.
Ti si mi sunce.Al’ mi dano nije
pronaći te, o luči, o vatro živa:
u kazalištu, ispod okna siva,
na plesu, šetnji. . .svud se lik tvoj krije.
Koliko puta od želje poludim
u gradu našem sresti te što prije,
no zalud lutam i uludo žudim.
Oko mi suze u samoći lije
i zato pjesme zbog kojih se trudim
iz kraja nisu u kom sunce grije.

Ta istina tužna komu znana nije…

Ta istina tužna komu znana nije, da je ljubim,
prožeta tek jednim svaka pjesma mi je, da je ljubim.
Zna već noć što sluša gorke besane mi uzdisaje,
zna to svijetla zora, što se danu smije, da je ljubim.
Zna već jutro, zna već podne, zna već mrkli hlad večeri
ovu tihu tugu što mi lice bije, da je ljubim.
Zidovima moga stana, mirnoj je samoći znano,
a ni vrevi grada ništa to ne krije, da je ljubim.
Zna već ruža, što kraj puta, kojim draga ide, raste,
zna to već i ptica što nad putom plije, da je ljubim.
Zna već svaka stvar, što znati, niti čuti to od mene,
ni vjerovat djeva draga mi ne htije, da je ljubim.

Velika bješe

VELIKA bješe, Togenburgu, mjera
trpljenja tvoga; mom je veća snaga:
napokon tvoja smekšala se draga,
na okno svaki dan ti doći smjera.
Od zore te do mraka drži vjera
da vidjet će se slika njena blaga,
i tad kad već te obli smrtna vlaga,
još nada pogled k njoj ti gore tjera.
U nebu oči vidjet ću joj, cijenim,
kad usudim se pogledat je bijedan,
keruba ta dva s mačem im ognjenim.
Da ne vrijeđam je, patnji svojoj predan,
bježim ja jadnik pred pogledom njenim;
u noć mog žica ne sja zrak ni jedan.

tebe i mene ga je sram!
Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo!
Da li te potrebno bje, il ne,
ipak svim srcem ljubim te.
Meni se svod i otvoren raj
čini kad gledam tvog oka sjaj,
kad prijazno mi nasmiješ se,
sve što sam prošla zaboravim sve.
On, što hrani pod nebom sve ptiće,
nek ti da sretno, veselo žice!
Da li te potrebno bje, il ne,
uvijek svim srcem ću ljubit te.