Tema: Gustav Krklec - Poezija

Gustav Krklec - Poezija


Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik , prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.

Bezimenoj

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Crna ruža

Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.
Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata !
Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.
Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne-
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka

Čaša

O čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.
Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.
Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.
Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.
Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.
Il’ noć me crna, duga
stisnu kliještima more, -
o, čašo nađoh druga
s kojim dočekah zore.
Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -
a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu.

Holandska Kraljica od Bovca

Iznad našeg visokog standarta i niskog novca,
na svome prijestolju od mekog šatorskog krila,
a pod nebom plavim i mekim kao svila
neka živi naša Holandska Kraljica od Bovca!

esenji motiv

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.

Jastuci

Jutros su stvari bile mrtva tjelesa
sa mrtvim sklopljenim očima,
sa blijedim voštanim licem,
jutros je čitavu sobu
prekrio suri plast
i boje su bile tužne ko jesenje misli
kad teške kapi kiše biju o stakla.
Jutros su se magle vukle pod prozorom mojim
ko tužne udovice
i stakla su bila mutna, mliječna i siva
i soba je bila puna pospanih sjena.
Zrcalo stajaše mutno u mračnome kutu
ko da mu posljednja ruža u mrtvim dubinama vene.
Samo su jastuci veselo pjevali pjesme
o bijelom tijelu žene.

Ja snivam tvoje oči

Ja snivan tvoje oči,
dva crna,lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvje južne tople noći.

I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.

I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svjetle jasne
zelenoj vodi na dnu.

Ja snivan tvoje oči
Dan gasne.

List

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese.Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva.Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Prolaznost

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.
Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.
I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.