Tema: Hamza Humo - Poezija

Hamza Humo - Poezija


Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beru. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd. Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože. Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.

Akvarel

O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!
Naš grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s pločnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vaš zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,
Na licima što blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice šatoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.
U našem malom dvorištu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, šarene,
A ja s pločnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!

Baštovani

Miruje veče.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda visi.
Mi ko mjesečeva braća bludimo kroz polja.
Naša se povorka bjelasa ispod tihoga granja.

Preko širokih poljana naša povorka ide
S drugačkim oruđem na ramenima.
Mi smo sveštenici u tihim noćima,
Smiraj i počinak sijemo poljima.

Bijela povorka korača kroz tišinu.
Nas dvoje posljednji idemo.
Tijela nam zagrljena šute.
O kako su teška, umorna, slomljena !
Mi samo mirni počinak želimo.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda visi.
Visoko u granju šuti tišina.
Šum mi slušamo teških nam koračaja
I naše misli zamorne u šutanju.

A noć je beskrajna, tiha, tiha
I naša tijela tako su teška, umorna,
O, snago moja !

Čekanje

Sred tihe noći srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirišu u avliji vašsoj.
Gore visoko pod strehama pločnim
Zaćutali su golubovi u širokoj tišini.
Moj dom je pust.
Sjedim u bašti sam.
Čekam na nekog -
Ah, niko doći mi neće!
Samo jasmini mirišu u avliji vašoj
I mjesec se smije kroz smokvino lišće.
Kroz noć vjetrovi šapuću.
šuti grad.
U mjesec dižu se minareta
K’o bijele požudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad raspleće kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje bliješte.
O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuće vašse
Zidovi su viši od gradskih bedema.

Čuvar

Plavi se veče.
Vaskravaju svjetla
I velik, crven mjesec ko krvav čuvar
Nad našim gradom bdije.

Modre se brda i kao svjetlovi
Nad našim gradom dižu se,
I mjesec ko veličanstven Bog
Korača preko njih.
O, Bože !
Kako su mali ljudi u gradu našem
I mislo njihove
Manje su od kućica njihovih !

I dok gore visoko, visoko
Ko same ljepote
Zvijezde se klanjaju i smiješe,
Ja ležim na brijegu
I mislim dugo, dugo
O svom djetinjstvu
Što kao bajka negdje
Tamo dodje u našoj bašti snijeva,
O majci mojoj i o mnogim milim
Kojih već odavno nema, nema.

I mjesec već u visinama šuti
I svjetla na varskrsavaju više.
Noć je.
Samo trska sanjivo šušti na brijegu.
A ja još po cijele sate
Snatrim i šutim.
Tiho je.
Samo moja lula
Svjetluca na brijegu
Ko ivanjski krijes.

Drugu

Veče je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druže, parenje biljki nanosi vjetar;
Oštri im miris pijano
Posrće kroz vazduh ko i ja.
Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom šute čaše
Crne i teške ko misli crnih ljudi.
Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krčmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noći
Sve okolo šumi,
Nečujno se smiješi,
Vazduhom se vuku ptičurine vrane
Ko nabuhli leši.
Ja vičem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela noć?
Vina, vina toči!
Nikog. Pust, šupalj mir.
Život vri.
U magli negdje lebdi raj
I vrijeme šumi u dubokoj noći.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strašna sjenka
Crne mi čaše toči.

Drugovima poslije dvanaest sati

U mome zavčaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavičaju gugutka guče,
Rijeka ljulja čun.
Koliko puta noću umoran
Ispružam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zažalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplače srce;
čujem ga kako jeca.
Budim se i prste grčim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Život mi izgleda gramzljivo spleten čvor!
Dok tamo u mome zavičaju,
Očinski šumi bor.

Grešni mujezin

O bijela Fatimo, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj?
Ja ne gledam više naš grad,
Čarsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog očiju tvojih
O, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj
Kada ezan učim sa tanke minare?

Cio naš grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noći,
Sa tankog minareta i kada ezan učim
Mislim na tvoje oči.

A sada kroz bašte sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjesečeve noći,
Ja dugo gledam
U vašu bijelu avliju i kulu
Što se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I nečujno pjevam:
Avaj!
Čuj me, o čuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom našim razliju tihe noći,
Ja više ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne očaraše oči.

Hamza

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.
O čcudno je to čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.
O, čudno je to čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Hercegovački pejzaži

I
Jablan do neba seže.
Moj čamac pod njim leži.
Podne na riječi drijema.
Hiljade sunčanih sjena
Kroz vrba hladove bježi.
Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirišu otkosi svježi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka široka
Ne miče s jednoga mjesta.
Kad – srebren blijesak na vodi
Puče i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.

II
Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan – razbludni Pan
Mami je s plave visine.
Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio šareni, pun šuma svijet,
A pored rijeke sunčani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.
Nenadan trzaj sjenke se mače.
To zlatne pauke krilom tače
nekakve ptice oštar let.

III
Kradom se propliće vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, žut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.
I cijelu noć ne nađe puta;
Zape mu djevojčin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Iščeznu mjesec žut.
Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja – proljeće
Kad gora lista.

IV
Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je želja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv nečujan strah.
Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj’o se nečujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.
U taj čas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao mađijom nekom,
Skide haljinu sa divne žene.

V
Go, sunčani junski dan.
Horizont bilježe jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom bliješte golubovi.
Nenadno prestrašen krik
Niče sred modre pučine
I razli strave čas.
Il’ jauk pade sa visine,
Il’ utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.

VI
Probuđen podnevni san.
Po riječi prosu kikot p’jan.
Odakle čujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Što vrelom krvlju na riječi gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?
To Pan sa svojom svitom
Čamcem rijeku para.
Ode put vite gore.

VII

Noć crna, šuplja.
Dažd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Šumi u tijelu.
U meni raste grijeh.
Šumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd teče.
Koliba postaje volšebni svijet.
Ili to dažd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Žena se smije i draži nudi.
Dažd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.
Panova frula zvukove roni.

VIII
Osoji se puše.
Dan užareno trepti.
Cvrčak ljuto pišti.
Vrela zemlja zgara.
Samo čokot brekti pun zlatnoga grozda.
Čuj!
Dolinom p’jano ozvanja bukara.
U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muška prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle želje -
Beračice vode redove od trsa.
I od muške žedi on grozdove cijedi
I bukarom pije užeženo zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
“Grozdan momče ljubi zlato neharato.”
Pan jednako pije -
Da svisne od b’jesa.
A kad jablan pruži svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.

IX
Krvavi narovi u podnevu
Ko strašni snovi bliješte, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u bašti:
Djevojci bijele grudi zore.
Labud nebeski – oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grču.
U ploti rastu pozudni snovi.
U rijeci bijela sjenka drhti.
pan žudno za njom ruku pruža.
Sočne mu grudi pred očim’ bliješte,
A sjenka biva sve duža, duža.
Odozgo iz gaja ko zloban mladić
Vjetar se zaleće,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.
Pan teško dahnu -
San se rasplinu.

X
Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez šuma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena žena.
I što god koračam dalje
Srce mi jače bije.
Vidim je kako mi maše,
Iza drveća zove:
“Pan me je za panj svez’o.
Spasi me, mladiću dragi!
Braću ti jagode sočne,
Daću ti draži svoje.”
Priđoh joj priuzu da driješim.
Ona sva srećna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pružih ruke za njom,
A sunce u tom času
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.
To Pan otvori oči
I pogled baci niz kosu.