Zvuci u srcu

Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih čujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noći,
Puni su bijesa oštre bure,
Puni čokota kad soći.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljećne vode
Što hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mržnje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne priguši
Ljudskim srcem što vole,
Oni se upiše u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce raniše ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iščupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi žao što dani bježe,
Jer kao bljestavi života snovi
Ti zvuci u djelu leže.


Jurišam na stvarnost. (Hamza Humo)