Tema: Hamza Humo - Poezija

Njezine misli

Čempresi se crne na mjesečini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u bašti!
Utišali vjetrovi u granama stoje.
Kako naša kuća čudno u mjesečinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje šuti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U čije li se bijele noćas zalutao ruke?
O, ne reci! Šuti!
Dugo ću te čekati pod našim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji našoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od čekanja.
O, hoćeš li doći?!

Oproštaj s Mostarom

Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!
Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.
Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.
Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!
O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.
Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.

Očajnik

Zašto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zašto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noći?
Niko mi da kaže neće.
U bašti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesečinu
Polijeću jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vaših vrata,
A tvoj mrki otac
Okreće od mene glavu.
Devet godina od čežnje
Pijem za tobom, draga.
Duša mi je teška.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo čemerna moja,
Što čamiš ko šargija pusta
Popucalih žica!

Prijatelji

Ja ovdje samo za vas živim.
Moj osm’jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis’o
I prostor što gledam pod parčem neba.
Noću kada ničete vi
Kod “Ginica”, “Zore”, “Jelena dva”,
Ili u Stojana kod “Tri šešira”
Dajemo osmjehe jedni drugima.
I misli dajemo naše
Dok riječi iz srca izviru uz čaše
I zvone kao lira.
U mome zavičaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavičaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.
Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I niču ljudi novi!
Zato dijelimo osm’jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjećate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa’ne.
A on, grad, džinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.
Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.
U mome zavičaju pjevaju pjesme
Perući na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi život,
Vjerujete, srce zlatno.
Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu – bolest dama -
Niti me se tiču podmukle spletke,
Ni šta će ko reći.
Ja volim borbu za bolji život
Što sve nas vodi sreći.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u džepove;
Ne mislim na šušanj banknota.
Ja volim kad riječi bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim život, pjesmu, žene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim život u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.
U mome zavičaju vinograd zori
I žene feredže nose.
U mome zavičaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oči,
želja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.

Preplašena

- Dragi, slušaj!
Je li to lelek noći,
Ili u mjesečini zapjevka mrtvaca?

- O nije ništa, ništa -
On nečujno šapće. -
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njiše i u lišću sušti.
O, draga, čuj me,
Pjan sam od milovanja!
- Eno već pijet’o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, šta činimo mi?

- O, to je naš stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesečini.

Šapat

Sumrak.
U tihim baštama skriven harem šuti.
Dvije žene same na konaku sjede
I potajno šapću.
Dok večernje slutnje u mislima jezde
Jedna od njih šapnu:
- A sad, draga, šta ću?
Šapnu tako tiho, plašljivo i bolno
Ko da i zidove zlobne uši rese.
A jezivi šapat kao slutnje drhtaj
Oba srca strese.

U rodnom gradu

O, kuda si zalut’o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.
Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam’ sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.
O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?
I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.
Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim’ šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim’ zaključane,
Vrište pijane, bezdane.
Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!

U podrumu

U podrumu,
U podrumu
Vrh nas drndaju kočije,
Život grmi,
Život juri,
Zjape p’jane provalije
U podrumu,
U podrumu.

Ko dah smrti splin nas steče.
Po stolovim’ razvaljen
Sudbine nam p’jane leže
U podrumu,
U podrumu.
Teško šute crna vina.
Drug mi jedan tiho reče :
- Gledaj !
To je crni Vizant.
To je moja domovina.
U podrumu,
U podrumu.
U podrumu,
U podrumu.

Sam sam samac ;
Svi odoše.
Sve je tiho, bolno tiho
Samo moja lula diše.
Čini mi se ko da neko
Zidovima crnom rukom
Tajanstvena slova piše,
Ko da žedni pauk negdje
U skrivenim pukotinam’
Krv mi siše
U podrumu,
U podrumu.

U orašju

U orašju u širokom
Vrelo podne zrake toči,
U orašju u širokom zlata bliješte.
Sve je tiho, bolno tiho,
Mlada vrba žučno soči.

Kroz orašja kroz široka
Vode teku, nose dane
Ko i lane.
Avaj tugo !
Bijelim platnom runo zlatno,
Moje dane uplakane.

U orašju u širokom
Zlatne vode, zlatne dane
Tkaje lisno zelen-granje.
Sve je tiho, bolno tiho.
Šumi rijeka,
Neko pjeva :
Aoj nane, mila nane,
Lele meni !
Odnese mi tiha voda
U nepovrat mlade dane.
Aoj nane, mila nane,
Lele meni -
Teške li su noći same !

Vihor

Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis’o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad’o sam junački krikove bola
A mišlju prob’o volšebolni krug.
Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.
Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit’ dan,
A gdje zateći veče.
Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!
I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak’o užasa svijetom bježi,
Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!