Tema: Hamza Humo - Poezija

Hercegovački pejzaži

-nastavak

XI
Začuđena šuti tišina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponoćne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne diše ni granje.
Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela će da zvizne utisalim gajem.
Panu srce raste s mjesecom u visu.
Oštru strijelu drži na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.
To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne miče.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet čeka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.
Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poče da svija, krši zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.
To Pan strijelu pusti u sunčane dane.

Hanarin pogled

Juče me susrete Hanara i reče mi u prolazu:
Nije misao koplje da joj sagledač metu.

A ni ljubav rijeka da joj u dno uronič.

I znaj, Amra, da je radost podijeljena između svjetla i boje
jer, i jedno i drugo, oči su prirode.

I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima,
podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na
strane svijeta cetiri, govoreći:”Evo mi cio svijet”!

Ali, na svijetu slijepih je najviše,
i riječi moje ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.

I znaj, Amra,
oni koji biraju puteve utrte,
ne pale svjetla onima koji dolaze!

Labudova pjesma

Znam, nemam te, druže,
Al’ ti ipak pišem
Po jatu lasta
Što vrh mene kruže,
Po jesenjem vjetru
Što put juga ode,
Po željama što me
U zavičaj vode.
Znam, nemam te, druže
U snu te pretvorih
U vinograd modar
Što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu.
Ona vječno pazi
Da vrijeme mis’o
Ko život ne gazi.
Za mnom bura leži.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tišina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem’ mis’o sjedi
Gdje je radost bila.

Ljubavna pjesma

Sadrvani stari pod beharom šapću začarane riječi
Sjene blijede mrtve prisluškuju kradom
Ti spavaš draga
Behar pada na te na noge i grudi ti gole
Južna strana noći puna napregnutih tajna pokrila je tebe
Mjesečina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje miču
mole
a vjeđe snatre
Ti sama goriš u ovoj blijedoj
zaspaloj noći
- noć mrtvih sjena i mjesečine bijele
Munnare kô utvare mlade gole
bliješte se s osmijehom
ukočenim bezbojnim
i bonim kao u mrtve
mlade žene
U mjesečinu se dižu
Zvonik strašno zao i mrk na mjesečini šuti
Niza nj se smrt spušta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i sluša krikove noći
Masivna kubeta i kapije stare mrko šute
u sebi crne utvare kriju
vječne tajne u sjenama tonu
i strašna djela snuju
Čempresi ukočeni niču iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomični čekaju na straži da se džini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju što na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Mjesečina tvoje tijelo pije
usne se tvoje micu
mole
Vjedje snatre
Ja uzalud čekam
Šapuću sadrvani stari
Pritiste me tajna starinskoga grada
I u neke crne kapije me mami.

Jesenji rastanak

Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!

Molitva na stijeni

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuće.
Veče pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama šuti, vlada.
I ja razmisljam o prošlom u životu.
O, gospode, kličem,
Naposljetku sam na osami s tobom!
Ti nisi za me više
Onaj što nagrađuje i kažnjava.
Spoznao sam tajnu i znam šta je sreća.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smiješim
Osamljen na stijeni vrh kuće.
U ovim časovima našim
Mnogima bih ljudima izgled’o
Ko čudak ili ludak
I onda kada zviždim na stijeni
I vabim žute ptice
Što dolje u bašti krešte
Pod tvojom i mojom kućom,
Gospode, dragi druže,
I prijatelju moj!

Nemir

Jasmini cvjetaju i bašte listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojačko,
Što truneš pusto u staroj sehari!
U zelen ćup svakog jutra
Bacam po kamičak
I tako brojim dane iščekujuć’ tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam đerđef,
A katmer i jasmini venu u avljiji našoj.
I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noći jezde bijelim ravnima.
Budim se.
Vrisnem iza sna ko preplašena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije ništa, ništa -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveči
Lanac našega ata.

Neretvi

U zagrljaj tvog vječitog huka
Gledam ti k’o zjene dubine zelene,
Čujem ti glas k’o sa drugog svijeta.
Zoveš li mene?

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti božanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaćeš zelen, zlatom izvezen mermer.
Hoću da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav šumiš k’o drevna priča
O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.
Svaka ti riječ jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Jesi li ti
Ogledalo početka i mora vječite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj šum postaje sve jači.
Šta čujem u njemu?
Je li to smijeh duše moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dušu.
Noć.

O čemu to šumiš bezdušno u mome strahu?
O nepoznatom što iza leđa nam se diže,
O zemaljskom blijesku, il’ ništavnom prahu?

O, prestani jednom i ne šumi više!
Boli me svijest.
Šapuci tiše, tiše!
Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njiše.

Noć u vinogradu

Kad noću sjedimo u vinogradu
Na mjesečini se bljeskaju
I mašu bijeli trsovi;
Krhko, srebreno zvonckanje
Šapatom u lišću se roni
I naš vinograd zvoni
Ko da je od suha srebra.

Daleko krijesnjaci se žegu
Kao plava svjetla.
Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec,
U zlatnoj mreži, u maglini,
Visi ko zlatan pauk
I veze srebrene žice;
Spušta se sve niže i niže.
Dragi, vrijeme je da idemo kući.”

O, ostani, ostani još i slušaj
Kako krto cvrče cvrčci u lozi
I zvone ko krhki srebreni zvončići!
Mjesec, zlatni pauk,
Još će nam dugo vesti
Naše snove u vinogradu.

Nekad

Draga, blijedi zora.
Čuj, konj rže u avliji.
Put je dalek
U ciku zore čujem smrtni lelek.

“O dragi, ne ostaj dugo !”
Ti kažeš.
“Sa naših pendžera izgledaću te niz polja
Brojaću dane i mjesece
I vesti ih zlatom na crvenoj svili

A sad -
Ležim na tvrdoj zemlji.
Prenem se -
Ah, u tuđini sam !

Podignem glavu, mislim zora.
O, nije, nije !
To blijedi mjesec prosipa
Mrtvačko svjetlo po tuđini.