Tema: Irena Vrkljan - Poezija

Irena Vrkljan - Poezija


Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.

Čarolija zaborava

U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma
U ovom prostoru bez središta svijetla
bez okusa; bez glasova
U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
U ljubavi
ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
u ovaj dan neotrovani
blizinom vermena
u strahu prisutnom među oblicama
u ovaj moj plač
Neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje telo na zle i visoke borove
danas
na dan neprolazne osvete
nek umorne žene svežu moja stopala
i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata

Godine prolaze

Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti

Ja zovem

Neka dođe velika tišina
Neka se reke udalje od obala
i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
Ne vidim više daljinu između dva neba
ne osećam krv
U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
U ovu plahost koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta
U ovaj san
ja dozivam reči
nage i bez uspomena
Ja dozivam agoniju
hladniju od snjega
u disanju moje kože
U ove plohe tuge u ovu tamu
Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
Vjetar zaborava
Ja dozivam pčele
da lancima bez zvukova zarobe tu travu
taj plamen tvoga imena

Pred zidom vremena

Radi te boli od koje umiru prsti
Do juče još uronjeni u pjesak i šećer
Radi te boli
koja nagoni oblake na bjeg i smrt
u dugim ljesovima zore
Radi te boli u mekom tkivu sna
kad se propinje sve do ruba tjela
do izvora krvi
već omamljene dlanom
već budne za plač
radi ovih nepoznatih bića
koje nadgrizaju koru noći
ponosnu koru noći
sto čuva uspomene.
Oklop tako snažan i opet tako ranjiv
tamniji od tame
Radi ove boli
koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu
krotku od tišine
u osvetljenom oknu prozora
pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani
Stajala je nepoznata žena
i rukom već tuđom
i iglom već zarđalom
pretvorila vjerni sloj prašine
u onaj drugi svijet
opustošen drugom boli
od koje se ne umire
a da se ne zna zašto
a da se ne zna kako
Neprimjetno i neponovljivo

Riječi koje ostaju

- odlomci iz pjesama -

Želim,
da nikada ne zalutaš u predjele gdje te ne očekuju i da ti na
ipruženu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjećanja,
da sudbina trajno štiti svakog koga voliš,
da ne bude rata, da se ne zaboraviš smijati,
da vjeruješ u mogućnost istine koja nije sebična, i da svima
koji te za to mole, oprostiš,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da budeš osjetljiv preko mjere,
da spasiš nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba nečija zahvalnost,
da te uvijek voli svečanost riječi.

…….

Jedan sat na površini sunca
traje s pamćenjem,
i svoju nepromijenjenu vjernost godinama
pretvara u samoću,
ova velika ruka
što sniva u blizini vremena
skupila je sve svoje prste
u pregršt sjena,
i prepustila se zaboravu.

…..

tko to leži
umoran svako jutro i svake noći
u sumraku oplođenih grahorica
i zove predjele uvijek žive u svemiru,
tko vraća tvoje prste
u mekane jarbole ocvalih trava i poklanja svoju utvrđenu vjeru
svakoj ljubavi koja budi krv pijeska?
Pjesnik.

….

Bilo zastaje,
koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor,
mrve šećera u moja usta.
Grad se topi i pretvara
u okruglu ružu,
uspomene teku s prstiju umočenih u tintu, u pijesku se gubi
crveni rukopis.
Na tržnici prodaju blistave ribe
i seljaci još plaču strašno i glasno,
duhovi iz rata
sjede zagrljeni oko spomenika,
trg je posve blijed,
nijedan gram života ne pokreće plave tramvaje,
kuće su se okupile oko sinjih golubova,
nigdje nema mog prozora svjetla.
Bijele noći leže na krovovima
dok prozirni muzičari
iznad perivoja plove,
kada sam u tuđini i kada sanjam,
cvjeta unutarnje jezgro Zagreba
poput ploda od crvenog baršuna.

…….

Kažu,
da je za poeziju problem
riječ napalm ili krv, teške riječi,
duga je povorka ubijenih slika,
ipak, zemlja postoji, iako kruh u staniolu
više nema okus sunca,
i sjećanje može da izblijedi, kažu,
možda, poezija tako leži na glasnom bubnju,
kao djetelina, što je znak bjeline na deterdžentu,
kažu,
nema više ničeg, nema više ništa,
i ostatak meda u mom srcu iznenadno hlapi,
no ipak, ljubav je nježna i s kišom u sprezi,
što neprekidno pada
iz jedne kuće koju znam, koju pamtim,
pada na pjesmu, usprkos svemu,
pada, živi i buja.

Sudbina

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Vrijeme ljubavi

Kad prođe ova neobična mjesečina
Koja je provalila daleki put od mene do tebe,
Plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke,
i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo,
mojim otvorenim očima,
kad prođe ovo sporo i teško ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove,
poslije tople kiše,
kad sve prođe,
pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar
prema središtu usamljene zvijezde,
bit ću voda koja ispire šljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit ću prazan trg sa sjenom nećijih stopa
stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene,
samo sjećanje na samu sebe,
u času umiranja,
jednostavna riječ zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokušaj smješka koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni proživjeti.

Zaljubljeni dan

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica,
i ne može se izvući,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu
On je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snjeg
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se vise ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio, prozračio,
taj dan zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boja,
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Željela bih biti krotka pred sudbinom kao more

I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova,
Željela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaleđen na dnu opake noći,
Željela sam i tražila
Okomite sjene na mom
tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oči
Nagnute u sebe,
Kao more,
Željela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magične predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,
Kao more.