Tema: Ivan Goran Kovacic - Poezija

Smirenje

Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja;
dok želja tinja kano vatra sveta,
a duša sretne opet sne da sanja?!
Kad mrsili su vjetri moje kose,
a jecali u suton tužno bori;
tad nebom gledah, kako vjetri nose
plav odar Panu, a daljina gori…
I tad osjetih da sam atom zemlje
i da pripadam samo modrom danu -
a s tužna oka, što ko cvijet dremlje,
smirenja suza u šaku mi kanu…
Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
Kad dan me peče kano ljuta rana?!…
… I opet vidim: nisam dijete tmine -
već atom modra raspjevala dana.

Starinski stihovi

Riječ po riječ na papir teče,
Neizrečena, napisana.
I motrim je: gle, već ne peče -
Ne peče, zvučna, zakovana.
I tko će vagnut sve te riječi,
Nanizane, preboljene.
Zar posao ja nemam preči,
No te riječi nevoljene?
O, daleko je bolje prijeći
More, šume i ravnice -
I krvnike, pljačkaše sjeći
Te pasti mrtav poleđice!
I nikada se više dići,
Pavši s mišlju na spasenje;
Na sreće, sreće, što će stići
Poslije nas pokoljenje.
Te stare strofe, trošne slike,
Vječno iste misli, tuge,
Taj stari šljem i oklopnike
Odbaciti ko poruge!
Da, treba gore glavu dići,
U krv i rat, u vatru zaći -
I nikad, nikad natrag stići,
A za sve druge Eden naći!
Pa ipak, nek te riječi stoje,
Stare strofe, bolne laži; -
Možda će tuge da postoje,
I tko će drugi da ih taži?

Slobodni sin

Ko stabla v šuma
So pali
(Kâ so zrušěli i roke im odsékli
I koro im črno sneli – mrtvâčko robŕčo oblękli).
Deca so im zavriskŕla.
I žene zajokŕle.
I matere k nebu oči obrněle,
Iz sega so grla Boga zazivŕle.
Pa kî ne bi znal, da je to vekvččni jok,
Da to za mrtvčmi žalîjo,
Mislel bi:
Zavijajo lesěce,
Mumljâjo medvčdi
I gladni vuki na misec tulîjo.
O, ne bo vŕvék Turčin i drugi ajdűk
I klâka i zemaljskí gospodâr
I prevîšnji apoštolski car
Klal rvâtski puk!
Jempňt bo rat
Naprŕvil i Rvat:
V šůma bo grmčlo
V šůma bo gorčlo
Rvâtsko ognjěšče…
I kada bo š’l slobňdni sin
da mrtvčga očo poěšče
Naš’l ga bo:
na zemlje leži,
Na krevetu od maha, ispod šumskč stréh.
I ne bo greh
Ne bo greh -
Kada po brdé zagrmí
Kada čez šůmo zašumí
I zazvoní
Njegov smeh!

Spoznanje

Oni bude dan u mirisu svrgnute noći,
volovi muču u zvonjavi kola,
zapinje korak u ujedu bola;
umor leži u tijelu, a mora se poći.
Njive traže znoj i plug da im rashladi grudi -
nabreknu žile, jaram puca mučno,
zastenje nož i kamen prasne bučno -
a u šiji bol i nemoć zadnju brazdu žudi…
Plastovi sijena nisu oblaci laki,
nit mire cvijetom, nit bruje pčela rojem.
Sijeno miriše žuljevima i znojem,
i strepnjom zaludne muke plast zašušti svaki.
I berba se ori pucnjem, grozd nema mednu tečnost,
on ima okus galice i krvi,
a doček berbe tek u mukama vrvi:
- bolest, suša, tuča – doček berbe: – vječnost.
Pa kad nam jednom bol nad plugom ukoči križa,
bljutava voda suho grlo krijepi,
za spržena leđa znojna se rubača lijepi:
seljačka muka i trpnja postala nam je bliža.

Sjeta

Pada kap po kap.
Buči negdje slap.
A u mraku
spava već dolina…
Povrh glave tik
jeknu ptičji krik.
Kiša rosi.
Mrtva svud tišina.
I do groba grob
ko u lancu rob.
Vrh njih vjetar
mokro lišće goni.
Pada list po list.
Jecaj tih i čist…
To se uzdah
s duše sjetne roni.

Sunce se rodilo bolno

Sunce se rodilo bolno
i zalilo u bijegu pute
isplakanim mutnim svjetlom
i sjenama koje šute.
Pod nebom su krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
a jablan se kadi u zraku
ko na grobu baklja junaka…
Magli se sunce i guši
vrijeme u teškom zraku.
- Luda, ja, prokleta sjena,
uživam s nesreće “onih”,
luda, ja, luda u mraku…
Traže po danu sunce,
po noći nebo što svjetluca
puno zvijezda, opala,
a tapaju na mojem putu.
Lude!
žalim ih, mozgove nose,
a pune sumnja i briga,
bolova, očaja, tuge…
A ja sam tumaram mrakom
ko prokleta sjena niz pute
i ne znam za bolove druge.
Zovu me ludom,
a luda, ja, ne znam za ludosti svoje!
Ne tražim divnih vedraca
zvijezda punih i sjaja
poput onih mudraca
što za mnom bježe…
Sve sumnjam da mudrac nisam,
a oni svi blesave lude!
I žalim ih, žalim da nose
lubanje teške i pune
bolova, sumnja i tuge…
Gaca ludov niz pute
u žaru zadimljena sunca
i smije se, smije bez kraja.
Luta od sela do sela,
od zemlje do zemlje daleke,
od grada do grada.
I smije se. Svugdje se pada,
svugdje se traži i traži…
A on bez srca i mozga
poput bešćutne stvari
ide putima svojim
i ni zašto ne mari…
Ne vidi krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
ne vidi da jablan se kadi
ko na grobu baklja junaka…
Ne vidi da sunce je bolno
u bijegu zalilo pute
isplakanim, mutnim svjetlom
i sjenama koje šute…
Ne vidi da magli se sunce
i guši vrijeme u zraku,
ne vidi, ne ćuti, ne sluti,
i tapa vječno u mraku.

Trajanje

Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.
U našim snima dan je klet:
Vješala, muke, ubojstva i klanje.
U javi san je razapet:
U patnji bijes, u bijesu očajanje.
Ne znamo što je brat i rod,
Ni gdje je patnji, mučenju dočetak.
Osuđen krvlju krvav plod
Svršetkom majke plaća svoj početak.
Trpi li više naša kost
Ili su veće muke našeg mesa?
Umor i teška beznadnost
U domovima hladnijim od lijesa.
Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.

Usnula draga

Na dragoj leži mjesečina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrčina.
I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi noćiva
U srcu; mraku sviju tmina.
I tako draga u snu bludi,
Pa, čini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,
Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne

U seoskoj crkvi

Jezivo vrata zaškripe, težak zrak padne na pluća,
koraci zvone, a sunce se vuče niz stijene strme.
Prašnjavi baldahin visi. Škripa crkvenog ključa
i kašalj starog zvonara duboko i muklo grme.
Polutmina je teška, zidovi vlažni,
ranjavi sveci vise i patnički podižu oči,
oltar se penje, i sive na njem se mramori lažni.
Njiše se kandilo vječno i krvavo svjetlo toči.
Jastučci na žrtveniku natrule knjige drže,
miriše iz njih starina.
Ko da se ledeno tijelo na drvu od svjetla trže
i mutnim očima gleda čaše vode i vina…

Orgulje klimave šute pod stropom, a u dnu lađe
tama biva sve crnja. U klupi žuti se maska.
Ranjavi sveci vise, svijeća se guši od čađe,
odjek kao u grobu… negdje je puknula daska.

Uskrslo proljeće

Danas je kod Krupićevih sve nekuda tužno. Kao da se i stara kuća snuždila, prem je mazi po slamnatu krovu orahova grana i kao da šapuće presretna:
- Proljeće je; eto pupova, eto lišća, zelenila… života!
A u maloj izbici podbočila se o prozor mlada Janja, majka, žena, a vruće je čelo prislonila uz hladno staklo; jer to blaži bol, i suze teku lakše, slobodnije… Da, proljeće je, i sad na će procvjetati jorgovan onim divnim mirisom, onim mirisom koji je natapao njegove mlade grudi blaženstvom, srećom. Sjeća se, nebo je bilo modro, prekrasno modro, a mlada se trava zelenila i šuštila, pjevala – proljeću… Hiljade je i hiljade cvjetova sagibalo poljima i vrhovima svoje nježne glavice, i kao da je s lastama, s vrapcima, šumom i ljudima pjevalo u zanosu pjesmu Bogu i Uskrsnuću: Aleluja! Aleluja! A vjetrić je put nebesa nosio dar cvijeća i proljeća – miris i pjesmu…
- Ivane! – šaputale su njezine usne, a mlado je sunce zlatilo njenu plavu kosu, mlado je nebo sipalo svoju modrinu u njene duboke sanjarske oči.
- Janjo, nebo moje… – otrglo mu se iz širokih grudi, a crne su oči pile njenu ljepotu i nektar s purpurnih usana njenih.
- Aleluja! Aleluja! – zapjevala je ševa, dok se digla od jorgovana i plovila povrh kuća.
Janja je bila sretna i presretna; osjećala je tek jedno, osjećala je svetu proljetnu ljubav. Njeno je srce igralo, poskakivao, titralo, ko površina tihog jezerca za lahora.
Ona, sirota i jedinica boležljivog starca udovca, ljubila je Ivana Krupića, sina seoskog bogataša. Koliko je samo prezirnih pogleda podnesla i pogrdnih riječi iz usta nemilosrdnog gavana. Otac je grdio sina što miluje siromašnu djevojku, jer njegov imetak nije zato stečen da tuđu golotinju oblači.
Ali došao je onaj gorki čas koji bi morao biti pun blaženstva; Ivan je Janju oženio. Stari je Krupić gorio od srdžbe i jada, a nakon par dana pronio se selom glas, da je stari mladog Ivana razbaštinio.
Janja ga molila da posluša oca, da je ostavi, da je zaboravi. Ali Ivan je ostao kod svoje riječi:
- Janjo, živjet ćemo u tvojoj siromašnoj kući uz starca oca, prehranjivat ćemo se ovom mrvicom oskudne zemlje, ali ćemo biti svoji.
I živjeli su. Stasiti je Ivan pograbio ručicu i lemeš, te zarezao oštrim plugom prvu brazdu, a Janja je zasadila uzdahom i molitvom.
Prolazio je mjesec za mjesecom, godina za godinom u oskudnom življenju. Stari je djedo, otac Janjin, zibao jednogodišnju Ružu, majčin pupoljak, uvijek nasmijanu i tihu. A mali Milivoj sjeo bi mu na koljena i za dosadnih zimskih večeri slušao bi priče iz starih zlatnih dana.
Bilo je to za jednog tužnog jesenjeg dana. Sve je opustjelo, vjetar je pjevao opijelo čitavoj prirodi, a bjelokosi je djedo iskašljao zadnju snagu iz svojih staračkih grudi.
- Djedo, djedo… – jecala su djeca, a siromašna je majka nemoćno lomila ruke sama, prezrena.
Ivan je otišao po drva i pobrao nešto suhih grana u zajedničkoj sumi. Došao je sav mokar i iznemogao, a na lijepom licu odrazivala mu se bol, golema bol.
Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi:
- Moram vam pomoći!
Nekoliko dana iza starčeve smrti obilazili su sva okolna sela agenti, koji su tražili ljude Gorane za Francusku. Javilo se mnogo mladića i muževa spremnih da zaslužuju u tuđini koricu hljeba za sebe i svoju obitelj. Javio se i Ivan. Potrčao je kući i presretan ogrlio ženu, te joj sve na dušak ispričao.
Janja je samo problijedila i gledala u nj kao da ga ne razumije, poražena u svojoj nutrini.
- Ivane, istina je, poljane su puste, drveće golo i crno, pa i naše ljubljene laste ostavile su gnijezdo pod našim krovom; ali ne ostavi ga ti. Ne, ne, Ivane, čuj me, svanut će opet naše proljeće. Ne ostavi me!
U njenom se plavom oku caklila suza, njene su se grudi nadimale, širile, a srce se stislo kao malena ptičica koja dršće pred zimom.
Ivan je stajao pognut, crne mu kose pale na sumorno čelo, a duge se trepavice rasklopile i pod njima zasja oko molbom, dok mu se s usana otkinule blage riječi:
- Moram, ne traži od mene ono što je nemoguće, vjeruj mi, odlazim samo zbog naše sreće, jer tamo ću raditi kao crv i donesti kući ono što je nama najpotrebnije – novac. Pokazat ću ocu, da me ništa ne sprečava u životnoj borbi; a ja ću jednog proljeća doći zajedno s našom lastom pod krov našega doma.
Došao je dan odlaska Ivanova. Kada je onako mlad, vitak i lijep, stajao na vratima vagona, a lokomotiva kriknula u maglu, njeno se srce stislo i objesilo o suho grlo.
Ivana je progutala jesenja magla.
Minula je zima u molitvi i strahu. Granulo je proljeće, a došle su i laste. Čekala ih: a one kao da su joj pričale o Ivanu, o njegovoj borbi, o njegovoj velikoj ljubavi…
Stizao je list za listom, pun topline, muke i utjeha, a jednoga dana je primila novce.
“To ti je za Uskrs…” – pisao je Ivan. Ona je grlila njegove retke, upijala svako slovo u svoju dušu.
Svaki bi čas koji listić, kao komet, rasvijetlio tamu njenog životarenja, a djeca su rasla i proljeća odmicala…
“Ivane, pisala mu je, mali će Milivoj ove godine u školu.”
Jedan list iza toga, jedna pošiljka, i Ivan se nije više javljao. -
Već je stigao kući Marin Joso, Mikićev Frane, Barini sinovi i Nevenkin zaručnik Pavle. Svi se vratili sretni, nasmijani, i sa mnogo novaca. Ali njega nema. Bježala je od jednog do drugog Ivanovog prijatelja, ali svi su rekli samo jedno:
- Bio je s nama u šumama i dobro zarađivao, ali eto, tomu će biti naskoro tri godine, kako je nestao. Nitko ne zna, kuda i kamo. Sigurno u koji grad, u tvornicu, gdje je moguće i nastradao.
- Zar ti ljudi nemaju srca – jecala je – da tako nehajno nagađaju o njegovoj smrti.
- Moguće, moguće – ridala je dane i dane – da mu je srce zdrobio koji golemi stroj, da je nestao u dubljini kojega rudnika…
Iz Francuske su stizale vijesti o poplavama, o orkanima, o vatrama koje su zahvatile goleme površine šuma. I njeno je srce pucalo, slabilo je; briga, bolovi, žalost i rad iscrpili su njeno zdravlje i jedno je jutro ostala u krevetu. Bijela ko bijeli krin, iznemogla i bolesna…
- Majčice – tetošila je kćerka svojim sitnim glasićem – ne plači, vidiš li, kako je bratac velik, eno pošao je u šumu po drva da ti bude toplo… On je tako dobar.
Jedina su bila njezina sreća i utjeha djeca, ona su hrabrila njenu polomljenu dušu i časom joj porastoše krila, te bi se opet vinula u sanjarenje, u nadu. Mislila je… ne, nije umro, doći će on velik i lijep, doći će k meni, k djeci…
Ali je opet kruta stvarnost razorila njene nade i maštarija i bolna joj duša šaputala: “Da, doći će, doći će k tebi i zagrliti križ vrh tvoga groba…” Čitavu je zimu sprovela u krevetu, a mali joj Milivoj nosio jelo od bakice koja plače dane i dane, jer je otac nemilosrdan. Poslala bi joj drva, kolača i pregršt utjehe, utjehe od njezine nesuđene majke. To je blažilo njenu dušu ko melem, i ona je osjećala, kako nestaje leda s njena srca, kao što i snijeg ostavlja gore i doline, a led puca ugrijan proljetnim suncem…
Još je jednom naslonjena o prozor proživjela sav svoj život, i sreću i nesreću.
- Nebo, nebo, oh to modro nebo – jecala je za prozorom. – Lasto – šaputala je lasti što je lebedila oko kuće – jesi li ponesla s proljećem i pozdrav na svojim krilima?
- Aleluja! Aleluja! – zapjevala je ševa…
Pošla je k jorgovanu i sjela na klupu, prvi put nakon šest mjeseci ustala. I opet je jorgovan mirio, i opet je leptir ljubio ljubičaste časke, a njega nema sva sretna, sva nasmijana… Kao da je pjesma prohujala preko njenih usana.
- Janjo – viknuo je netko i zagrli je svojim snažnim rukama. – Janjo, nebo moje!
A ona je osjetila žar crnih očiju i dugi cjelov u mirisu jorgovana… Baš kao i onog proljeća…
- Ivane – otelo joj se iz grudiju, više nije mogla, zanijemila je od sreće i blaženstva. Njen lijepi Ivan vratio se kući, sretan, jak. Njezina sreća…
Još je jače jorgovan zamirio, još je ljepše zapjevala ševa, a iz tornja seoske crkvice zapjevala su prvi put zvona proljetnu pjesmu: Aleluja! Aleluja!
Otac je zagrlio sina koji je u tuđoj domovini našao zaradu, prem je ukrasila crnu njegovu kosu po koja srebrna nit, a meko je i bijelo lice pocrnilo, otvrdnulo…
- Željo moja – plakala je od radosti majka. – Gdje si bio? Zašto se nisi javljao?
- Parobrod me ponio preko oceana u Argentinu kao mornara, gdje sam ostao, a nisam se smio javljati. I eto me, rudnici su crpili moju mladost, ali danas može moja kuća da proslavi Uskrsnuće.
- Sinko – javi se stari Krupić, a glas mu zadršće – kćeri, oprostite, ja sam to skrivio, ja i moja pohlepnost. Vidim što može ljubav i sloga. – I starac suznim okom zagrli Janju, djecu i Ivana, te ih pozove da zajedno proslave Uskrsnuće Sina Božjega.
Ivan se odazvao. Oprostio je sve, a Janja se u času preobrazila, jer je uskrsnuo onaj koji je posjedovao dio njezina života.
Danas je kod Krupićevih veselje i radost, a priroda kliče:
- Proljeće je, eto pupova, eto cvijeća, eto pjesme, zelenila… života!
A zvonovi su skladno zapjevali pjesmu uskrsla proljeća…