Tema: Ivan Slamnig - Poezija

Ivan Slamnig - Poezija


Ivan Slamnig (Metković, 1930. – 2001.) suvremeni je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Osnovnu školu pohađao je u Metkoviću i Dubrovniku, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1955., a na istom fakultetu radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kao lektor, asistent, ili viši znanstveni suradnik gostovao je u Firenci, Bloomingtonu (SAD), Chicagu, Amsterdamu i Upsali. Prevodio je s engleskoga, ruskoga, talijanskoga i švedskoga jezika. Objavio: Aleja poslije svečanosti, 1956; Odron, 1956; Neprijatelj, 1959; Naronska siesta, 1963; Povratnik s mjeseca, 1964; Monografija, izabrane pjesme, 1965; Disciplina mašte, 1965; Limb, 1968; Analecta, 1971; Bolja polovica hrabrosti, 1972; Pjesme, 1973, Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, studija, 1981; Dronta, 1981; Izabrana djela, PSHK, knj. 167, 1983; Sedam pristupa pjesmi, eseji,1986; Firentinski capriccio, 1987; Sead Scholae, 1987; Relativno naopako, 1987, 1998; Tajna, 1988; Sabrane pjesme, 1990; Sabrana kratka proza, 1992; Stih i prijevod, 1997, Barbara i tutti quanti: izbor iz djela, 1999; Svjetska književnog zapadnog kruga (2. dopunjeno izdanje), 1999; Ranjeni tenk, 2000.

Barbara

Večernja ćakula barba Nike

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l’ danas u brodova takav stas,
ima l’ još ljudi poput nas,
ima l’ još mora, ima l’ zemalja,
ima l’ još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
“Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia.”
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer – bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
“Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac.”
“Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi” – nalog je moj.
“Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par.”
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar.

Belega pesko

Belega, belega
belega peskó
A što je to?
A bilo ga je na svaku ruku
dok ga je gradom vozio stari Kuku.
Nije se riješio groba
a Beli pesek sad uvozna je roba.
Nema više peska bela,
ako nam ga sa Sejšela
ne uveze Lejla.

Brodeto i kravata

Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.

Bijah jednom jedan luđak

Bijah jednom jedan luđak,
na dnu ulice mi kuća.
Imao sam mali dućan.
Prodavao sam žute knjige
ružičastim djevojkama.
Ali jednog modrog dana
nesta mojega dućana,
izgori mi, rastopi se.
Mislim, pitam druge ljude
mora tako li da bude?
Drugi ljudi pametni su,
ne brinu se za te stvari.

Bogočovjek

Bog uze ljudsko tijelo
i u noći s oštrim i čupavim vjetrom
stvori si kožuh, zatim
šubaru i meke čizme.
Zatim zaželi krčmu uz cestu
(koja se stvori) uđe u toplo i
popije dobru kuhanu rakiju.
“Bože, vama pristaje najbolja soba”,
reče krčmar i odvede ga u
meke gunjeve
“Još kad si stvorim” reče Bog “dobru ženu,
bit će bog bogova.”

Čini mi se da se vozim u sebi

Čini mi se se kao da se vozim u sebi
koji imam reflektore kao oči
i da sam zubat onako kao
onaj buick eight
s crvenim ždrijelom.

Evanđelisti

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama, što pecati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

Himna paradajzu

o crveni paradajzu, iliti rajčice
što mi stojiš na prozoru raznih veličina i oblika
ima vas
kvrgavih
ima vas
jajastih
poput lopte za rugby
ima vas okruglastih i kojekakvih
simpatični ste mi sada
ne znam točno zašto
inače mi uglavnom smetate
i simbol ste mi moga ropstva
u ovoj
maloj
sobici
(koja je vrlo uska i malena
i neugledna i neugodna i zidovi prljaju leđa,
a katkad
i sa stropa
padaju
komadići
nečega)
u kojoj se pored veša
koji stoji na posve klimavoj (mojom zaslugom)
stolici.
i inih nepotrebnih stvari
i paradajzi suše.

Jelenovac

Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.
Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.