Tema: Izet Sarajlic - Poezija

Izet Sarajlic - Poezija


Izet Sarajlić (Doboj, 16. mart 1930. – Sarajevo, 2. maj 2002.) je bosanskohercegovački historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik.Izet Sarajlić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Filozofije i komparativistike, doktorirao filozofske nauke. Član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju “Sarajevski dani poezije” u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike. Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Bluz

Bilo bi zanimljivo znati
kuda će poslije nas naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
šta će u proljeće bez nas osjećati naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
kako će bez nasih očiju razgovarati naše duše.

Da sve ovo preživim

Ziji Kafedžiću

Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.

Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.

Da je barem 1993.godina

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam

Druga ljubav

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.

Govorila si o snijegu

Govorila si o snijegu koji je zavejao ulice.
Govorila si o snijegu koji je zavejao naše zagrljene stope.
A ja sam znao jedno:
da te moram zadržati,
barem dok tuguju drvoredi.

Ida
voli me.

Topli kao Golfska struja
znam
oplovićemo sva mora nježnosti
i bićemo jednom samo uspomene.
Ali to je kraj balade a mi smo tek u sredini.
Ida
voli me.

Voli me
Ida
barem dok plaču drvoredi.
Voli me
Ida
barem dok psalmuju vjetrovi.
A poslije,
voli me barem do moje smrti.
Poslije,
kad umru vjetrovi.

Voli me
Ida
kao da nikad nećeš otići.

Kao da ćeš otići sutra.

Ipak, elegija

Prošla godina, ma koja godina,
ona na putu ili ona kod kuće.
Prošle godine, kažem, mesec je ličio na nerođenog sina,
ti si imala nove papuče
i govorila “danas”, sad govoriš “juče”.
Prošla godina nije išla u frizerski salon
da bi bila što lepša, kao kod parnasovaca.
Kao i pretprošla, i prošla godina uostalom
bila je sva u znaku poljubaca.
U znaku tebe. U znaku praporaca.
Kako li će tek divne biti sledeće godine,
makar me zvezde i ne priznale za klasika.
U jednoj od njih možda ću i da poginem.
Oplakaćete me – ti i poneka jasika.
Kako li će tek divne biti sledeće godine!
Prošla godina ni izbliza nije nam donela sve.
Koliko je samo bilo “Međutim” i “ali”.
Ali i onaj sneg, kažem, i onaj sneg
pod kojim smo zajedno koračali
izgleda da je dovoljan da i za njom žalim.
Možda zato što je bila sva u znaku tebe,
tako da sam je i najsumorniju mogao nazvati martom…
Kao u kakvoj romansi, unapređivala si vrapce u tetrebe
a negde su nam se grozili novim ratom…
Možda zato.

Iz voza

Gledao sam kako promiču žene…
Sadašnje
I buduće…
Pejzaži,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noć
I dan.
Iskočiću na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javiću ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…

Jednom

Jednom
Ona će biti žena.
Pozivaće je na sastanke
Momci i komiteti.
Redakcije će tražiti da im da prevode nove njemačke lirike
I memoare o ocu.
Brodovi će tugovati kad bude putovala vozom.
Jednom
Ona će biti žena
I zato što će dotle kao proslogodišnje poplave
Proći sve njene dječje bolesti
Ja i zurim da napišem:
Jednom
Ona će biti žena,
Sa željom
Da što duže ostane ovo dijete.